Portal obitelji Sarić

Obavještavamo rodbinu, prijatelje i čitatelje da je nakon kratke i teške bolesti gospođa Mira Merle rođ. Sarić blago u Gospodinu preminula, 15. svibnja 2012. godine.
Ispraćaj drage pokojnice biti će u četvrtak 17.svibnja 2012. godine u Rijeci, s početkom u 14:00 sati.
Neka počiva u Gospodinu!

El Greco (1541-1614) Uskrsnuće

Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.
(1Kor 15,53)

Dragi rođaci, prijatelji i čitatelji!

Sretan Uskrs žele vam Šimun, Jakov, Matko, Ana i Tomislav Sarić

Napisao: Petar Vulić


Galerija slika

Jučer, na blagdan sv. Josipa, po prelijepu (skoro pa proljetnom) vremenu, zaputih se na sv. Misu u Uništa, mjestašce – Bogu iza nogu. Kako sam unaprijed znao za svoje,tj. naše konačno odredište, a prolazeći kroz Sinj (uz samo alkarsko trkalište) pomislih kako taj Božji dan neću potrošiti u ništa,tj. alkarskim rječnikom kazano neće biti: Alkar taj i taj: PROMAŠIO ili pogodio U NIŠTA. Kako jučer bje ponedjeljak pogotku U SRIDU se ni u ludilu nisam ni nadao. Svaki drugi punat: U JEDAN ili U DVA mi je dobrodošao. Samo da ne bude U NIŠTA, kamo zapravo (i) idem! E, sad, dvije-tri riječi i o tom mom – jučerašnjem već spomenutom i konačnom odredištu:

Uništa je naselje u općini Bosansko Grahovo, FBiH, BiH. Posebna su po tome što je pristup selu moguć jedino iz Hrvatske, iz smjera Kijeva, od kojeg je udaljeno svojih 7-8 km. S druge pak strane, selo od ostatka BiH dijeli planinski masiv Dinare.

Uništa su (čitam na poveznici: http://hr.wikipedia.org/wiki/Unista) do 1991. bila jedno od 2 naselja (uz Korita – 2 stanovnika), s hrvatskom većinom u općini Bosansko Grahovo.

Nacionalni sastav stanovništva 1991., bio je slijedeći:

Ukupno: 216

Hrvati – 117 (54.16%)

Srbi – 97 (44.91%)

Ostali, neopredijeljeni i nepoznato – 2 (0.93%)

Prohodeći kroz Kijevo (“baci jedan bili cvitak tamo iznad Kijeva!”, rekao bi Jura Stublić) pohitasmo tim i takvim Uništima ususret. I na polovici puta, gle li čuda, dvadesetak metara ispred našeg vozila dva poveća (vjerojatno uvozna) vuka pretrčaše cestu. Čudo jedno! Nu, ne bojim se, jer moje prezime ionako potječe od imenice VUK (ali ne Karadžić!). Idemo dalje.

Gledam i snimam: snijeg se još uvijek izležava po obroncima planine Dinare (Kunare!) i nikako da okopni, kao neke moje potajne želje npr.

U Uništima nas je dočekala novosagrađena crkva sv. Josipa (dopala mi se na prvi pogled!), a to što sam ju jučer imao priliku vidjeti treba(mo) ponajviše zahvaliti prof. Slavku Galiotu, dipl. arheologu, koji je sam po sebi posebit slučaj, jer… koliko znam (a po svemu sudeć od jučer više ne znam ništa!) arheolozi se bave iskapanjem, a prof. Galiot se bavi i gradnjom crkvi. Bez njegova truda od tamošnje crkve ne bi ništa ni bilo. U to sam 100% uvjeren!

U samoj pak crkvi i okolo nje okupilo se podosta Uništana i njihovih gostiju. Dosta je došlo i mojih Grahovljaka na čelu s neizostavnim Krešimirom Sarićem. Pozdravljam se s ljudima, koji su nadasve prijazni. I, tako, priupita me jedan od njih:

– Kako Ti gospođa!?

– Odlično, rekoh! (Joj, pa otkud meni gospođa,tj. drugarica Žena, pojma nemam!?, m. op.).

– Kol’ko Ti ono imaš krava? – nastavi isti.

– Otkud znam, valjda četiri-pet! – rekoh: A, što ću!? Čovjek me očito s nekim zamijenio (Otkud mi krave!? Ja sam po horoskopu Bik – samac!, m. op.).

Nu, pustimo šalu na stranu, jer i šale su (nam) danas postale jako nastrane. Važno je pribilježiti kako je sv. misno slavlje u novosagrađenoj crkvi sv. Josipa predvodio i propovijedao fra Božo Mandarić.

Poslije sv. Mise pokraj same crkve mladi Vrličani (u prelijepim narodnim nošnjama!) se uhvatiše u kolo, a kao glazbena pratnja poslužio im je jako nadareni diplar Josip Galiot.

Nakon toga je (valjda) u mjesnom domu priređen bogati domjenak za sve uništanske goste i ine uzvanike. U toj prigodi je, prije objeda, prof. Slavko Galiot održao prigodnu besjedu (valjda neće zaboravit kako se danas svaka promidžba /skupo/ plaća!), koju donosim u cijelosti:

»Prošle su tri godine od postavljanja kamena temeljca, i posvete od strane našeg biskupa msgr. Ante Ivasa, i evo nas sada okupljenih pred gotovim činom, radosni što je naša crkva završena i spremna za blagoslov.

Dopustite da pozdravim najprije crkvene oce: fra Petra Klarića, gvardijana kninskog, koji redovno nazoči sv. misnom slavlju povodom našeg sveca zaštitnika sv. Josipa i koji je izvršio blagoslov crkve, pozdravljam našeg župnika fra Danka Glibotu, pozdravljamo fra Juru Šimunovića i sve njegove novake, pozdravljamo župnika Vrlike fra Josipa i fra Lea…

Pozdravljam izaslanike Središnjice HDZa BiH: g. Matu Franjičevića, člana skupštine zastupničkog doma Federacije BiH, predsjednika kluba zastupnika HDZ-a, i g. Ivana Vukadina, ujedno i gradonačelnika grada Tomislavgrada g. Branka Ivkovića predsjednika ŽO HDZ BiH, pozdravljam sve članove ŽO HDZ BiH.

Pozdravljam drage goste – predstavnike susjednih bosanskih općina iz HBŽ: Kupresa, na čelu s predsjednikom OO HDZ BiH g. Pericom Romićem (i) Glamoča, na čelu s g. Markom Bagarićem, g. Krešu Sarića iz Grahova i sve nazočne Grahovljake, pozdravljam Livnjake na čelu s povjerenikom OO HDZ-a Livno g. Darinkom Mihaljevićem, koji je već stekao sve uvjete za počasnog seljanina sela Uništa, jer nam je više puta dolazio u pohode.
Pozdravljam predstavnike braniteljskih udruga, policije, DGS-a na čelu sa zapovjednikom g. Kovačem i njegovim zamjenikom, Pozdravljam naše drage goste iz susjednih dalmatinskih mjesta: Kijeva, koje je ujedno i naša župa, Vrlike, na čelu s gradonačelnikom g. Ivanom Ćorićem, posebno pozdravljam dožupana splitsko-dalmatinske županije gospodina g. Luku Brčića, te našu dragu gošću gradonačelnicu grada Knina g-đu Josipu Rimac, kojoj ujedno čestitamo imendan, a moram naglasiti da je upravo ona našu crkvu sv. Josipa obdarila slikama postajâ ‘Križnog puta’, i na kraju pozdravljam dopredsjednika GS UHDV 1941.-1945. g. Porina Schreibera, dipl. ing. (koji je našoj crkvi uime Udruge darovao zavjetnu sliku sv. Josipa!, m. op.). Pozdravljam sve vas nazočne što ste unatoč radnom danu našli vremena da dođete i tako uveličate ovo naše slavlje blagoslova crkve sv. Josipa – patrona Uništa. I da ne zaboravim posebno istaknuti da su među nama potomci Tome Galiota koji je krajem XIX. stoljeća, odselio/priženio u Danilo iznad Šibenika, a bio je Rajkanov i Bandalov stričević, iz njihove kuće, te Nakiće iz Mirlovića zagore, koji su potomci hajdučkog arambaše Marijana Galiota, i koji čuvaju njegovu sablju.

Kao što vidite crkva je gotovo završena, još treba urediti pročelje i zvonik, obložiti ih kamenom, isto tako ovaj oltar, koji je postavljen samo privremeno, treba kamenom obložiti i naravno ukrasiti ga s pripadajućim obilježjima križom i pleterom. Za to će nam trebati znatna novčana sredstva, kojih trenutno naš župnik nema na računu, i koja bi trebala biti namijenjena za uređenje crkve sv. Josipa. Ja neću ulaziti u to tko je koliko dao, i je li itko od mještana dao svoj prilog za gradnju crkve, no, moram istaknuti nesebičnu pomoć predsjednice Federacije BiH g-đe Borjane Krišto, zahvaljujući kojoj smo dobili novčanu pomoć, koja je uručena našem župniku, isto tako i prethodnu Vladu RH koja nam je u nekoliko navrata na račun župe uplatila skromna sredstva kao pomoć za izgradnju crkve. Zahvaljujemo i nekim susjednim dalmatinskim gradovima na prilozima koji su pomogli dovršetku izgradnje naše crkve i Županiji splitsko-dalmatinskoj. Ne možemo i ne smijemo zaboraviti g. Krešimira Sarića koji je nesebično pomagao dovršetku ovog projekta, a o njegovom angažmanu oko pomoći stanovnicima sela Uništa, najbolje znaju stanovnici ovog izoliranog i od svakog zaboravljenog sela. Jedinu pravu brigu o selu, uz nas nekoliko podrijetlom iz sela, vodi Krešo, on svima bez obzira na svjetonazore osigurava humanitarnu pomoć, dokumente i još cijeli niz drugih za život važnih potreba.
Neću držati političke govore jer ovo nije ni mjesto ni vrijeme, no moram ukazati na jedan nadolazeći problem radi kojeg ako se na vrijeme ne otkloni u ovom selu u budućnosti više nitko neće stanovati. Taj problem je ‘šengen’, uz sve poznate probleme kojeg svi vi vidite: izoliranost i cestovna nepovezanost s matičnom državom, izostanak obnove kuća, izostanak dovođenje infrastrukturnih i gospodarskih sadržaja u selo, bez koji preduvjeta nema trajnijeg opstanka u selu. A ovaj problem ‘šengena’ doći će kad RH uđe u Europsku Uniju, tada se iz sela neće moći nikuda, osim preko planine za Bosnu i ilegalno – stranputicama u Dalmaciju, kao što su naši preci to činili u vrijeme kad nisu postojale suvremene cestovne komunikacije i različita prijevozna sredstva.

Prema nekima najbolje rješenje bilo bi pripajanje sela susjednoj općini Kijevo, kojoj i crkveno pripadamo ili izgradnja ceste prema Grahovu, što će ponovno biti problematično, jer dio ceste mora prolaziti teritorijem RH.
Da ne pokvarimo naše slavlje, o ovim teškim temama ćemo pričati na drugom mjerodavnom mjestu, sada Vam svima želim dobar tek, i pozivam o. gvardijana da blagoslovi ove Božje darove…«

Ovo vrlo lijepo blagdansko druženje je (po)trajalo svojih 4-5 sati. Po izlasku iz tople prostorije napolju nas dočeka ‘Vjetar s Dinare’, ali bez Marka Perkovića Thompsona.

Ako Bog dadne (a treba nam vjerovati) i dogodine ću pohoditi Uništa. Valjda ću i tom prigodom pribilježiti štogod!

Download cijelog dokumenta *.pdf

Trećeg ožujka rođeni su blizanci Karlo i Lea Sarić! Čestitamo roditeljima Aniti Diviš i Marjanu Sariću. Čekamo prve slike kako bismo mogli upotpuniti ovu vijest!

(Napisao: Anto Topalović)

U Grahovu jedan čovjek ima
On je ponos nama Hrvatima

Kuću gradi gdje ljudi ne stoje
On se vraća na ognjište svoje

Na ognjište gdje mu bio ćaća
Sa ponosom on se tamo vraća

Vulići su bili u tom kraju
Zidine nas na to podsjećaju

Na Vuliće i Bilandžije
Rodno mjesto to im bilo prije

Sjetimo se pokojnoga Mate
Žene Mande i svih drugih, brate

Protjeranih sa svojih ognjišta
I hrvatsko ne ostade ništa

To je mjesto do sada pusto bilo
A sada se posve izmijenilo

Kako Mijo u Korita dođe
Sve oživi, graditi se pođe

Kuću gradi, eno mu i struje
A na putu i bager se čuje

Kroz Korita put je napravio
Mnogo bolji nego što je bio

Veliko si djelo napravio
Sreću, zdravlje Bog ti podario

Bog ti dao sve najbolje, Mijo
Sa svojima uvijek sretan bio

Nedavno je naša župa Sv. Ilije dobila svojeg najmlađeg člana – malu Božanu – četvrto djete Dragane i Predraga Lujanović.

Obitelj Lujanović svijetli je primjer oživljavanja naše župe i grahovskog područja, jer su se otac Predrag i majka Dragana odlučili trajno nastaniti u Grahovu.

S nedavno krštenom Božanom žive još brat Gabrijel te sestre Gabrijela i Marina.

U prilogu možete vidjeti nekoliko slika s krštenja male Božane Lujanović.

Hoće li ikada doći dan kada ćemo mi Hrvati konačno završiti II. svjetski rat koji je za nas bio jedan veliki, krvavi, razarajući i po samu nacionalnu supstancu – pogubni građanski rat? Da, po svim politološkim kriterijima, po svojim posljedicama, po brutalnosti kojom su se ideološki protivnici međusobno razračunavali i istrebljivali, po sjećanju i osjećajima potomaka sukobljenih strana – to je bio građanski rat. Svjedoci smo činjenice da pobjednici u tom ratu, tzv. antifašisti, nipošto ne prihvaćaju takvu oznaku toga rata i odmah možemo i odgovoriti na pitanje – zašto je tome tako? Ako taj rat koji se vodio na prostorima današnjih Hrvatske te Bosne i Hercegovine označimo kao građanski, to bi odmah upućivalo na zaključak da u tom ratu nije bilo pravednih i nevinih, nije bilo dobrih i loših, nego da su obje strane podjednako krive za veliku tragediju i nesreću koju je taj rat proizveo za hrvatski narod. O krivnji i zlu one poražene strane je već toliko toga rečeno i napisano da mi se čini neetičnim udarati po ‘boksaču koji nemoćno kleči u kutu i tek uspijeva koliko-toliko rukama zaštititi lice’. Pravi etički problem je pobjednička strana koja iz činjenice da je pobijedila, odnosno, da se našla na pobjedničkoj strani, želi nametnuti zaključak i stav o vlastitoj etičkoj ispravnosti. Tako su komunistički revolucionari čiji je krajnji cilj oduvijek i jedino bio dokidanje svih građanskih isntitucija, pa na koncu i same države, u svojoj supstanciji, postali borci za oslobođenje od okupatora, borci za slobodu i ljudska prava, čak za demokraciju i jednkost među narodima i pojedincima. Nema nikakve sumnje da je naci-fašizam najveće zlo u povijesti ljudskoga roda. Tek nijanse, više teoretske nego praktične naravi, stavljaju na drugo mjesto komunizam. Ako netko želi zamijeniti mjesta u poretku uopće mu ne zamjeram i uopće ne bih osporavao eventualne argumente.
Duboko svjestan te najveće nesreće hrvatskog naroda, jedan je čovjek, upravo na prevladavanju i nadilaženju ove ideološke podijeljenosti, utemeljio svoj politički program koji je za svoj krajnji cilj imao uspostavu i obnovu države hrvatskoga naroda. 12. obljetnice njegove smrti se spominjemo 10. prosinca. Taj je čovjek Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik i, bez previše nijansiranja ću reći, obnovitelj moderne hrvatske države. Kada bi ovdje bila riječ o stvaranju, naprimjer turske države, ovdje bi bio kraj ovoga teksta i jedino bih mu još dodao atribut ‘otac domovine’ i svi bismo se pogledali u oči i jedni drugima iz pogleda čitali znakove odobravanja. Međutim, hrvatska stvarnost nije tako jedostavna, mi imamo puno više smisla za detalje, a analitičnost je naša najveća vrlina. Ne znam osjeti li se to u ovoj predhodnoj rečenici, ali bio je to očajnički cinizam.
Kada je posrijedi profesionalna i intelektualna odrednica prije 90-tih, uz Franju Tuđmana se veže zanimanje povjesničar. Ja bih ga radije označio kao filozofa povijesti, zato što u svojim brojnim povijesnim knjigama i studijama nije samo faktografski nabrajao povijesne podatke, činjenice, brojke i osobe, nego je iz povijesnih događaja pokušavao izvući dugoročne zaključke. Ustvari, čitav njegov znanstveni rad imao je jedan smisao, jednu zajedničku poveznicu, jednu točku prema kojoj je bila usmjerena cjelokupna njegova intelektualna i znanstvena energija i sva njegova povijesna istraživanja. On nije bio povjesničar zbog zanata, zbog znanstvene karijere, njegova intelektualna znatiželja i strast nije završavala s otkrivanjem povijesnih zakonitosti. Njemu su znanstvene i povijesne spoznaje bile tek sredstvo za ostvarivanje puno višeg i važnijeg cilja kojemu je posvetio svoj život. Promišljajući međunarodne okolnosti i povijesni trenutak ispravno je zaključio da hrvatska država nije moguća u blokovskoj podjeli svijeta na kapitalizam i komunizam, ali je isto tako daleko prije drugih prepoznao znakove koji su nagoviještali približavanje kraja komunističkog poretka u Europi, predvođenog Sovjetskim Savezom i na vrijeme se počeo pripremati za trenutak kada će hrvatska država i objektivno biti moguća. Franjo Tuđman je promjene na svjetskoj političkoj sceni 1989. dočekao spreman i teoretski i praktično. Njegovi posjeti hrvatskoj emigraciji i njezino mobiliziranje te ukazivanje da bi sudbonosni povijesni trenutak mogao biti blizu, pa zatim, okupljanje značajnog broja intelektualaca iz Domovine oko sebe su trebali biti organizacijski temelj za ono što ga je čekalo. Tako je kao osnova za osnivanje pokreta za stvaranje hrvatske države, osim nadilaženja ideološke podvojenosti, promovirana i ideja jedinstva iseljene Hrvatske i Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Godina 1989. je zasigurno najburnija i najsudbosnija godina druge polovice 20. stoljeća u Europi. Komunistički režimi i njihovi vlastodršci su redom padali i urušavali se poput kula od karata sami od sebe bez ikakve ugroze sa strane. Neki su se nadali da će se tako dogoditi i s Jugoslavijom, ali tu je stanje bilo poprilično drukčije. Ponajprije, Srbi kao dominantni narod u toj višenacionalnoj zajednici nisu se namjeravali tek tako odreći te države koja im je pružala najveći okvir i u kojoj su svi mogli biti u jednoj državi. Daleko veći problem za osamostaljivanje Hrvatske bila je potpora koju je cjelovitost Jugoslavije uživala u svijetu. Logično je što se ta potpora prelila upravo na stranu Srba koji su postali jedini jamac za očuvanje Jugoslavije. I inače, prilično je nerazumljiva fascinacija Jugoslavijom dokonih i onih manje dokonih zapadnih političara i intelektualaca.
Kada se na jednoj strani nalazi organizirani vojni, diplomatski i politički aparat s dugom upravljačkom, ali i zaplotnjačkom tradicijom, kakav je bio srpski, i kada taj aparat ima potporu i naklonost svih relevantnih međunarodnih čimbenika, svih formalnih i neformalnih struktura moći, a kada na drugoj strani imamo tek konture jedne države u nastajanju bez gotovo ikakvoga upravljačkoga iskustva, onda je sposobnost, lukavost, hrabrost i odlučnost pojedinca morala biti presudna. Franjo Tuđman je bio taj pojedinac i, bez imalo pretjerivanja, jedina osoba na sveukupnoj hrvatskoj sceni koja je u sebi ujedinila sve karakteristike potrebne da bi se u tako nepovoljnim, što unutranjim što vanjskim, okolnostima ostvario projekt na koji smo čekali 900 godina. Bilo je pojedinaca koji su imali neke od poželjnih karakteristika. Imali smo ljude s neograničenom ljubavlju za Hrvatsku koji su tu svoju ljubav posvjedočili i dugogodišnjim robijama u bivšem sustavu, ali jednostavno nisu znali u pravom trenutku povući pravi potez ili pak nisu znali prepoznati taj trenutak. Imali smo i ljudi s upravljačkim iskustvom, ali bez imalo nacionalnog osjećaja, tako da se njima hrvatska država dogodila kao neželjeno dijete. Takvi nisu anticipirali događaje, oni su trčkarali za njima. Bez imalo patetike bi se prilke u kojima je stvarana hrvatska mogle opisati kao borba Davida i Golijata u kojoj Davidu, naravno, nisu davane nikakve šanse. Ali na žalost brojnih naših neprijatelja, taj naš David je bio upravo pokojni predsjednik. Naravno da je iza sebe imao silnu energiju i volju velikoga dijela našega naroda, ali ta energija bi ostala neostvarena i tek potencijalna da je nije upravo on kanalizirao u pravom smjeru i ostvario je u najboljem mogućem smislu. Nije najveći njegov uspjeh što je hrvatske domoljube pridobio na svoju stranu; oni su ionako čitavo vrijeme čekali spremni da ih netko povede. Njegov najveći uspjeh je upravo to što je nadmudrio hrvatsku ljevicu i uključio je u svoj projekt. Ako ništa drugo, nije ih imao protiv sebe.
Jedno kratko vrijeme se činilo da će realiziran biti samo Tuđmanov politički talent, ali na žalost, nesretne prilike su ga prisilile da iz sebe izvuče i neke druge sposobnosti i vrline. U osvajačkom ratu koji su Srbi poveli protiv hrvatskih nastojanja za svojom državom, Tuđman se nametnuo kao nenadmašni vojskovođa koji je potpuno bezizlazno stanje bez vlastite vojske i osnovnih vojnih znanja školovanog vojnog osoblja, vještina i naoružanja okrenuo u veliku hrvatsku pobjedu i izlazak na, doduše, krnje, ali ipak granice hrvatske države kakve danas imamo.
Zbog spomenutih geostrateških odnosa i projekcija o nužnosti opstanka Jugoslavije jasno je zašto Tuđman nije imao puno prijatelja i podupiratelja na međunarodnoj političkoj sceni, ali zdravom ljudskom razumu ostaje nejasna i nedokučiva količina žuči, osporavanja i mržnje, kojom su ga obasipali još za života u njegovoj vlastitoj domovini, u njegovom vlastitom narodu, a da bi nakon njegove smrti skovali monstruozni termin ‘detuđmanizacija’ kojim su htjeli promovirati proces koji je trebao nametnuti zaborav na njega i izbrisati svaki dobrohotni spomen njegova imena. Uopće se neću truditi pokušati razumjeti ili objasniti taj pokušaj tek ću ga još jednom staviti s one strane zdravoga razuma, a time i s one strane elementarnog etičkog osjećaja.
Parafrazirajući američkog filozofa Francisa Fukuyamu koji je demokraciju okarakterizirao krajem povijesti želeći tako naglasiti da svi politički sistemi kroz povijest imaju cilj upravo u uspostavi toga, čovjeku najprimjerenijega, političkoga poretka, Franjo Tuđman i njegovo djelo su kraj hrvatske povijesti, ostvarenje one svrhe i cilja za koju su generacije Hrvata kroz povijest ginule i umirale, ali bez rezultata. Ove večeri palim svijeću i molim se dragom Bogu da mu udijeli Svoj mir i blizinu te ga tako nagradi za veliko dobro koje je činio za vrijeme svoga zemaljskoga života, za veliku ljubav i strast koja ga je tjerala na velika djela. Isto tako se ove večeri molim da njegovo djelo zbog svih nas pronađe i zauzme ono istaknuto i dostojanstveno mjesto koje mu pripada u našem kolektivnom sjećanju. Franjo Tuđman je to zaslužio.

Tekst napisao: Ivica Penić

Nastavljeni su radovi izgradnje puta u Koritima. Riječ je o dionici puta od Bilandžija do Vulića koja ide iznad kuća u dužini oko 1100 metara. Ukupno će biti izgrađeno 2500 metara puta kroz Korita. U planu su dva priključka na magistralnu cestu Grahovo – Livno. Radove izvodi Poduzeće Separacija Pržine d.o.o. Bosansko Grahovo.

Na inicijativu Mije Vulića u Koritima je posađeno 200 sadnica srebrne smreke. Sadnice su posađene uz glavnu cestu cijelom dužinom sela, uz kapelicu, te uz novoizgrađeni put. Pripremljena su mjesta za nastavak sadnje u proljeće. Ovo je još jedna hvalevrijedna akcija iseljenih Korićana koji nastavljaju s izgradnjom i obnovom svog mjesta u svim pogledima. Pogledajte galeriju slika izgradnje puta i sadnje!

Danas smo dopunili postojeću galeriju s još nekoliko slika. Uskoro očekujte nove galerije iz Korita!
Malo smo poljepšali i izgled galerije slika, pa sve slijedeće albume možete očekivati u ovakvom tonu. Za pregled galerije potrban vam je Flash player.

Za sve naše drage Korićane pripremili smo posebno iznenađenje –
Galeriju slika ”Korita u kasnu jesen 2011.”
Zahvaljujem Krešimiru Sariću koji se potrudio oko dostave slika.
Sve naše dosadašnje albume pogledajte OVDJE…

Ove godine se po dvadeseti puta spominjemo onog strašnog događaja koji se zbio 18. studenoga 1991. Iako smo mnoge velike datume u našoj nedavnoj prošlosti relativizirali i banalizirali do neprepoznatljivosti, spomen ovoga datuma većinu od nas podsjeti na naš dragi i Veliki Vukovar, na stvarne događaje koji su se tamo odvili, ali i na svu simboliku koju nam pruža to sjećanje. Svaka nacija ima neke zajedničke, kolektivne trenutke koji joj pomažu u održavanju zajedništva i unutarnje duhovne i emotivne povezanosti i cjelovitosti. Ti trenuci bi kod rijetko kojih nacija prošli na ispitu objektivnosti, vjerodostojnosti, istinitosti i većinom graniče s mitologijom. Tako imamo iste događaje koje jedni tumače kao oslobođenje, a druga strana to isto drži okupacijom. Postoje povijesne osobe koje su za jednu stranu zločinci, dok druga strana te iste osobe slavi kao nacionalne heroje. Ali, svrha takvih kohezivnih trenutaka i nije ništa drugo nego držati određenu nacionalnu zajednicu na okupu. I svaka se zajednica potrudi očistiti takve događaje od svih elemenata koji bi mogli baciti sjenu na njih ili, bolje rečeno, pojednostaviti ih tako da budu razumljivi i prihavtljivi što većem broju pripadnika dotične zajednice i da u njima pobuđuju ponos. Neke su nacije sretnije što imaju čišću prošlost pa ju ne moraju puno uljepšavati te si mogu priuštiti luksuz objektivnosti, dok one druge moraju dublje posizati u mitoligiju, čak i u mitomaniju, pa onda očite poraze slave kao pobjede, okupatori se pretvaraju u pronosioce naprednih ideja i tome slično.

Čini se da bi situacija s hrvatskim domovinskim ratom trebala biti najjednostavnija moguća i da samo treba ispričati kratku priču o tom ratu da svima bude jasno tko je tu tko – tko je pozitivac, a tko negativac; tko je branio svoje, a tko posizao za tuđim; koga je vodila ljubav, a koga požuda i pohlepa; tko je možda tu i tamo prekoračio nužnu obranu, a kome je zločin bio dio sustava i način borbe. Možda bi za tzv. međunarodnu zajednicu ova priča i mogla biti složenija, ali bi si mi Hrvati u nekoliko rečenica trebali moći jedan drugome objasniti i prenijeti o čemu je ovdje bilo riječ. Otvorivši bilo koje hrvatske dnevne ili tjedne novine, TV ili radio postaju, internetski portal, nakon nekoliko trenutaka nam postaje jasno da nam je ova priča složenija i slojevitija od ma bilo kojeg modernističkog romana. Ne samo da ima bezbroj slojeva nego i bezbroj mogućih tumačenja početka, tijeka i završetka radnje. Oko gotovo niti jednog za našu nedavnu prošlost važnog trenutka nismo postigli suglasje. Ima nemali broj i među nama koji uporno tvrde da se je rat 1991. mogao izbjeći samo da smo bili strpljiviji i elastičniji prema Srbima te da ih nismo izazivali ‘šahovnicama na svakom koraku’, ‘promjenama naziva ulica’, nametanjem ‘čistog hrvatskog jezika’, kao da su planovi za stvaranje Velike Srbije nastali ad hoc 1991., a ne da postoje već 150 godina i kao da mi nismo imali pravo na iskazivanje kolektivnih emocija i kao da smo i dalje trebali šutjeti. Slična priča se provlači i u tumačenju događaja koji su prethodili krvavoj opsadi Vukovara pa se tako navode ‘mirotvorci’ koji su sa Srbima htjeli razgovarati i ‘jastrebovi’ koji su pošto-poto htjeli izazvati sukob sa Srbima. Tisuću puta prožvakana ali i nedokazana priča o Šuškovim zoljama ispaljenim na srpske položaje u Borovu Selu bi tako trebla biti daleko čvršći dokaz o uzroku rata, nego sva srpska Načertanija, svi srpski Memorandumi, svi Miloševićevi govori, sve tada već ustrojene i djelatne četničke postrojbe i svi planovi koje je JNA radila desetak godina prije nego je rat počeo. Legije ‘velikih vojnih stratega’ nas uvjeravaju kako se Vukovar mogao obraniti samo da je bilo politčke volje, zlonamjerno pritom zaboravljaju spomenuti ma ijedan vojnički podatak o dužini bojišnice, o brojnosti, opremljenosti i izvježbanosti naše vojske, o strateški važnijim smjerovima koje su Srbi istovremeno s opsadom Vukovara pokušavali dosegnuti i koje je trebalo obraniti. Svakom imalo razboritom je jasno da je za uvježbavanje najmanje vojne jedinice potrebno nekoliko mjeseci, a ti veliki znalci nas uvjeravaju kako je jedna vojska u nastajanju, kao što je to tada bila Hrvatska vojska, bez stručnoga osoblja i elementarnih vojnih sredstava mogla biti u nekoliko tjedana osposobljena izvršavati velike strateške operacije i da se Vukovaru ‘moglo pomoći’ pa se tako mogao izvršiti i famozni proboj do Vukovara samo da ga netko nije ‘prodao i izdao’ i poslao oružje kojega smo imali ‘u izobilju’ na neko drugo mjesto u neku drugu državu. Naša hrvatska stvarnost je puna takvih kostiju oko kojih se međusobno glođemo, a bacaju ih neki od nas.

Zapitajmo se, što bismo mi onda htjeli da naša djeca znaju o vukovarskoj bitci, koju istinu ćemo njima prenijeti, hoćemo li i njih trovati zlonamjernim konstrukcijama ili ćemo im reći istinu?

Ponajprije, ni najvećim vojnim stručnjacima nije potpuno jasno zbog čega Srbi, kada su shvatili s kakvim su se odlučnim i hrabrim ljudima sreli u Vukovaru, nisu jednostavno zaobišli Vukovar i usmjerili svoje snage prema drugim ciljevima? Vjerojatno je bilo riječ o kombinaciji više čimbenika: odsutnost moderne vojne doktrine, vojničko osoblje kod kojega je daleko veća važnost stavaljana na ideološko-političku ispravnost, nego na naobrazbu i stručnu osposobljenost; bahatost i oholost hranjena praznim pričama o srpskom vojnom junaštvu i srpskim vojnim pobjedama i zbog koje si Srbi jednostavno nisu smjeli dopustiti takav manevar nego su pod svaku cijenu ‘ustašama’ htjeli pokazati i dokazati svoje vojničko umijeće koje se na kraju svelo na obično razbojničko pljačkanje, paleži i masovna ubojstva nemoćnih, ranjenih i razoružanih hrvatskih vojnika i civila.

Brojke vezane uz vukovarsku bitku su upravo nevjerojatne i kao da su prepisane iz scenarija za neki akcijski film sa super-junakom. Broj hrvatskih branitelja se kretao od 400 u početku do najviše 1.800 koliko ih je bilo prije pada, a bili su naoružani tek lakim pješačkim i protuoklopnim naoružanjem kojega nikada nije bilo previše, a do vojne opreme, naoružanja i streljiva se dolazilo i izravnim otimanjem i zarobljavanjem od srpskih vojnika. Legendarni su trenuci kada naši dečki namjerno ne onesposobljavaju neprijateljski tenk u potpunosti kako bi mogli iz njega izvući sto više neoštećenog oružja. S druge strane, Srbi su u napad na Vukovar angažirali preko 30.000 pripadnika raznoraznih postrojbi, preko 1.600 oklopnih borbenih vozila u što ulaze tenkovi i transporteri, oko 980 komada topništva, oko 60 zrakoplova i nekoliko vojnih brodova Riječne ratne flotile. Ne treba napominjati kako su streljiva, granata i ostalog ratnog materijala imali u izobilju, pa je tako na Vukovar ispaljeno između 700.000 i milijun raznoraznih projektila. Ako usporedimo ovaj odnos vojnih snaga s onim iz akcije Oluja i s brzinom kojom je Hrvatska vojska tada slomila srpski otpor, Vukovar je trebao pasti za jedno prijepodne, ali se održao skoro puna tri mjeseca i iz stroja izbacio nebrojene srpske borce i uništio tisuće tona ratnog materijala te tako pružio ostatku Hrvatske dragocjeno vrijeme za pripremu za nastavak rata, ali i slomio srpski moral i samouvjerenost ulivši im strah u kosti. Srbi su se s pravom mogli pitati što ih tek čeka u hrvatskoj unutrašnjosti ako već na njezinom rubu nailaze na takav otpor i hrabrost. Većina vukovarskih branitelja su bili obični, mirni ljudi s vukovarskih ulica bez velikog vojničkog znanja, ali su Vukovar dolazili braniti i hrabri ljudi iz svih hrvatskih krajeva – Hrvatske i BiH.

Amerikanci imaju svoj Alamo, Židovi svoju Masadu, Rusi svoj Staljingrad, a mi imamo svoj Vukovar. Neka nam ostane čist i neokaljan. Neka nas sjećanje na te junačke dane ispuni ponosom i ljubavlju i neka nam pruži toliko potrebni osjećaj zajedništva.

Tekst napisao Ivica Penić