|
Tekst preuzet u originalu iz knjige ‘HRVATI DINARE – Život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka’, dozvolom i dobrotom autora:
Grahovu se, na žalost, glede arheologije, nije pridavala veća pozornost. Zapravo, većina podataka koji su nam poznati o najstarijim ostatcima prošlosti ovoga područja, rezultat su više-manje slučajnosti, pa se slobodno može reći kako je ovaj prostor bijela točka na arheološkoj karti. Zašto je tomu tako, teško je precizno odgovoriti.
Odgovor zacijelo nije u tvrdnji kako ovdje niti nema pouzdanih arheoloških tragova, što bi značilo da u prošlosti čovjek nije za ovo područje, kao mogući životni prostor, imao interesa. Apsolutno isključeno! Vjerojatnije je u pitanju nešto drugo.
Naime, kako je grahovsko okružje uz samu zapadnu granicu što je administrativno dijelila Hrvatsku i od Austrije anektiranu Bosnu i Hercegovinu, upravo u vrijeme kad se arheologiji kao znanosti počela pridavati veća pozornost, a udaljeno od Sarajeva, gdje je bilo središte instalirano u instituciji Zemaljskoga muzeja, Grahovo je ostalo na margini. S druge strane, u nedalekom Kninu, i oko kojega, arheologija je doslovce cvjetala, no, upravo zbog granice arheolozi nisu imali pristupa Grahovu. U zajedničkoj državi pak, u dvjema bivšim Jugoslavijama, postojao je sasvim drukčiji razlog da se Grahovo, u arheološko-istraživačkom smislu, zaobilazi. Ne bi, naime, bilo zgodno, tamo gdje je u većini srpski živalj, otkriti moguće starohrvatske grobove ili bilo kakve druge tragove koji bi posvjedočili tisućugodišnju nazočnost Hrvata i pripadnost pitomoga grahovskoga prostora hrvatskom nacionalnom biću. Ugrozila bi se tada priča o “srpskom Grahovu”, pa da na svjetlo dana ne iziđe niti trunka hrvatske prošlosti, našla su se, ni kriva ni dužna, zanemarena i ostala razdoblja – pretpovijest i antika.
Ipak, i pokraj zanemarenosti ovoga prostora, glede arheoloških istraživanja, tijekom posljednjih stotinjak godina u literaturu je ušlo nekoliko podataka koji se odnose na, uglavnom, slučajne nalaze, ali oni zorno svjedoče o interesu za život na grahovskom području.
Svojim smještajem gotovo u središtu Grahovskog polja, izduženog u smjeru sjeverozapad-jugoistok, Grahovo zauzima vrlo važan položaj unutar širega okružja. Važnost mu podiže i činjenica što je sjecište prometnih komunikacija koje se račvaju prema Drvaru na sjeveru, Livnu na jugoistoku, te prema Glamoču na istoku i Kninu na zapadu. Svakako, dobrim dijelom današnjih cesta vodile su i trase starijih, pretpovijesnih puteva i rimskih prometnica, posebice trasama onih što se protežu kroz polje. Iako zatvoreno visokim planinama dinarskoga lanca s juga i zapada, što priječe dotok toploga daha Mediterana i klimu čine kontinentalnom, Grahovsko polje je pitoma zelena oaza, otvorena prema Drvaru i Livnu i tako povezana s ostalim područjima bosanskoga prostora. Ne baš pogodno za uzgoj poljoprivrednih kultura, Grahovsko polje i širi okolni prostor s planinskim proplancima nude izvanredne pogodnosti za bavljenje stočarstvom, posebice za uzgoj stoke sitnoga zuba. Ovdje su donedavno, zapravo sve do Domovinskog rata, bile i tradicionalne ljetne ispaše stada iz Dalmacije. Po svemu, kraj izrazite stočarske orijentacije, uz bogatstvo šumskoga fonda.
Zacijelo se slika krajolika i mogućnosti koje nudi nisu puno promijenili još od daleke pretpovijesti, od vremena prvih ljudi što su krstarili ovim prostorima. A koliko duboko u prošlost ovdje sežu tragovi ljudske nazočnosti, teško je odgovoriti. Grahovu najbliži, a zasad i najstariji nalaz, otkriven je u Gigića pećini u selu Reisanovci kraj Drvara. Riječ je o kamenom artefaktu, jednoj vrsti primitivnoga oruđa, izrađevini ljudskih ruku. Analiza je pokazala kako se radi o predmetu koji pripada razdoblju mousteriena, dakle srednjem paleolitiku, odnosno vremenu oko pedesetak tisuća godina prije. Prve značajnije podatke s ovog lokaliteta dala su istraživanja M. Maleza godine 1972., a dopunila su ih manja sondažna istraživanja godine 1987., za vrijeme kojih su pronađeni kameni predmeti što pripadaju mlađem paleolitiku, kao i kosti izrazito ledenodobnih životinja, posebice alpskog svizca. Vrijedno je spomenuti i nalaz ljudske kosti u (relativno) nedalekim Cerovačkim pećinama kod Gračaca, Grahovu zapadno, koja pripada mlađepaleolitičkom lovcu iz skupine homo sapiens fossilis, a datira se u würm 3-stadijal, odnosno u vrijeme oko 15-25 tisuća godina prije. Pretpostavka je da pripada lovcu na pećinske medvjede, koji su u mlađem pleistocenu bili rasprostranjeni, između ostalog, i na području Dinarida.. Naravno, ovdje se mogu spomenuti i nalazi kamenih oruđa iz dviju pećina u Brini, u kanjonu Čikole nedaleko od Drniša, datirani u vrijeme prije oko 18-20 tisuća godina, gdje su pronađene i brojne kosti više vrsta životinja, među kojima pećinskoga medvjeda, pećinske hijene, alpskog svisca, divljega konja, goveda…
Prostorni raspored navedenih nalazišta upućuje na činjenicu da se i područje Grahova u spomenutom vremenu, dakle srednjem i mlađem paleolitiku, nalazilo u okviru prostora u kojem je povremeno obitavao čovjek ili ga, pak, posjećivao na svome putu za krdima divljih životinja ili skupljajući sezonske plodove. Kako je Grahovsko polje bogato izvorima vode, osnovnog uvjeta za dulje zadržavanje na određenome mjestu, a hrane za životinje je bilo u izobilju, držim da nije presmjelo ustvrditi da je čovjek doista već zarana i krstario ovim prostorom, što će neka buduća istraživanja, vjerujem, i dokazati. U tom smislu prijeko je potrebno sustavno terensko rekognosciranje, koje će zasigurno donijeti spoznaje o eventualnim pećinskim objektima u kojima je čovjek mogao tijekom dugoga razdoblja paleolitika povremeno obitavati, sklanjajući se od noći, nevremena ili leda.
Kako za paleolitik, tako i kad je o mezolitiku riječ, tom razdoblju u razvitku ljudske zajednice koje nastupa potkraj zadnjega ledenog doba, prije otprilike 12-13 tisuća godina i traje do oko 5000 godina prije Krista, kad čovjek postupno prestaje s nomadskim načinom života i nastanjuje se na određenim, za život povoljnim mjestima, možemo ustvrditi isto. Naime, na grahovskom području nije posvjedočeno nijedno nalazište koje bi pripadalo ovom razdoblju. Zapravo, i širi prostor zasad nema tragova koji bi upućivali na vrijeme mezolitika.
Isto se, na žalost, može zaključiti i za sljedeće pretpovijesno razdoblje, za neolitik, vrijeme kad se čovjek i doslovce skrašava na jednom mjestu, birajući povoljne položaje pokraj stalnog izvora vode, gdje gradi nastambe, počinje obrađivati zemlju, pripitomljavati divlje životinje i baviti se stočarstvom, mijesiti zemlju i od nje oblikovati i peći posuđe, te tako postaje keramičarem, što znači otvaranje jednoga novog poglavlja u ljudskoj djelatnosti – obrtništva. A znači li nedostatak mlađekamenodobnih tragova na grahovskom području da ih doista i nema ili se radi samo o neistraženosti, teško je reći. Bit će ipak da je ovo drugo, iako stoji i činjenica da klimatski uvjeti dinarskoga područja nisu baš pogodovali standardima življenja i navikama ljudi mlađega kamenog doba, pa su se radije orijentirali na one prisojne, sunčanije predjele prekodinarskoga dalmatinskog prostora, gdje je u neolitiku život doslovce cvjetao i odakle su muškarci, vješti lovci, često napuštajući dom i ostavljajući brigu o djeci, stoki, kući i okućnici ženama, kretali u lov na divljač i na Dinaru i iza nje. Jer, lov je pretpovijesnom muškarcu bio “u krvi” i nije se jednostavno mogao otarasiti stare navike i strasti, a osim toga trebalo je priskrbiti dodatni obrok obitelji i zajednici. A loviti je mogao više i lakše nego ikada budući da je upravo u ovom pretpovijesnom razdoblju, koje je donijelo toliko novoga u razvitku ljudske zajednice, izumio i luk i strijelu. No, ostavimo budućnosti dvojbe o tome je li čovjek u neolitiku živio na grahovskom prostoru, koja će zasigurno pronaći odgovora mnogim pitanjima.
Potkraj neolitika, oko dvije tisuće godina prije Krista, sa sjeveroistoka dolaze snažna stočarska plemena i preplavljuju široka europska prostranstva, time i prostore jugoistočne Europe. Donose sa sobom metalno oruđe i oružje, najprije bakreno a potom, vrlo brzo, i brončano. U društvenom smislu, nositelji su patrijarhata. Sve zajedno unosi pomutnju u dotadašnji mirni neolitički način življenja. Starosjedioci bivaju integrirani u novopridošlo stanovništvo, primaju njihov način života, kulturu i navike. Oni pak, što su možda pokušali pružiti otpor, zacijelo su bili istrijebljeni. Vjerojatno se zapuštaju dotad obradive površine i pretvaraju u pašnjake, a neolitička naselja zemunica i poluzemunica nestaju.
Među novopridošlima, dobro naoružanima i okićenima sjajnim metalnim nakitom, postupno se ističu oni snažniji i stavljaju se na čelo rodova. Svaki rod zacijelo drži određeno područje za ispašu s pripadajućom akumulacijom vode. A vlasništvo nad određenim prostorom, povrijedi li se upadom pripadnika druge zajednice, donosi neizbježive sukobe, koji su zacijelo bili česti. Stoga, zazirući jedni od drugih, naseljavaju se na određenim povišenim položajima. Biraju za to brežuljke koji imaju već prirodne obrambene uvjete, u prvom redu otežan pristup i smještaj u okolišu koji mu daje mogućnost vizualne kontrole širokoga prostora, odakle se može nesmetano motriti na pokretnu i nepokretnu imovinu i na vrijeme opaziti eventualno približavanje neprijatelja. Takva naselja su tijekom brončanoga, a pogotovu željeznoga doba, nicala i egzistirala na širokom prostoru istočne jadranske obale i duboko u zaleđe, sve od Tršćanskog zaljeva na sjeverozapadu do Albanije i Grčke na jugoistoku. Danas njihove ostatke nazivamo gradinama, a prepoznajemo ih, u prvom redu, po obrušenim ostatcima kamenih bedema i po ulomcima keramičkih posuda.
Potkraj brončanog doba, oko godine 1200. prije Krista završava se proces etnogeneze na području jugoistočne Europe, a narod koji ga naseljava na svjetsku povijesnu pozornicu stupa pod zajedničkim imenom – Iliri. Njihovo ime saznajemo najprije preko Grka, a potom Rimljana. Moguće je ipak da o nazivu za čitav etnos, već su ga dobili po imenu onih s kojima se najprije stupilo u kontakt. No, bilo kako bilo, danas ih raspoznajemo kao takve. Na žalost, nema ni spoznaja o jeziku ili jezicima tih populacija, ali drži se da su to bili prvi indoeuropski dijalekti.
Početkom željeznoga doba, negdje na prijelazu II. u I. tisućljeće prije Krista, dolazi do snažnog razvitka rudarstva, poglavito u Bosni, gdje uz rudarske, niču i veliki topionički i prerađivački centri, odakle se proizvodi trgovačkim putevima šire diljem širokoga prostora. Budući samo pojedina plemena na svom teritoriju posjeduju rudarske centre to dovodi do njihove ekonomske moći, ali i moći pojedinaca, što utječe na stvaranje rodovske aristokracije. Naravno, jačanje stvara težnju za širenjem moći i želju za dominacijom, koja kod slabijih neizbježivo rađa obrambeni mehanizam, što se očituje u sklapanju saveza, pa se manje skupine ili manja plemena udružuju u velike plemenske zajednice. Taj proces zbližava velika ilirska plemena u jedan etnos, iako se o njemu ne može govoriti kao o političkoj cjelini.
Tko je prebivao na prostoru Grahovskog polja, teško je sa sigurnošću reći, ali najvjerojatnije je da su to bili Delmati, jedno od najvećih i najznačajnijih ilirskih plemena. Poznato je, naime, kako se njihova postojbina, prije nego su se potkraj III. stoljeća prije Krista počeli širiti prema morskoj obali, nalazila u unutrašnjosti današnje srednje Dalmacije i na području zapadne Bosne, što poslije potvrđuje i Strabon, koji govori o primorskom i kopnenom dijelu njihova prostora s masivom Dinare u središtu. Njihov teritorij je, nedvojbeno, zahvaćao velika izadinarska zapadnobosanska polja, kao Glamočko i Duvanjsko, te zacijelo Livanjsko koje pojedini autori nerado vežu uz Delmate, a Duje Rendić Miočević kaže, pozivajući se na Strabona, kako nema nimalo sumnje da je upravo ono klasično starosjedilačko tlo Delmata, dok za četvrto veliko zapadnobosansko polje, Grahovsko polje, kaže da još uvijek nema dokaza je li i ono pripadalo ovom velikom ilirskom stočarskom i ratničkom plemenu, tj. je li i ono bilo uključeno u jedinstveno delmatsko područje. Najvjerojatnije jest, što će budući nalazi zacijelo potvrditi.
Iznad samoga Grahova, sa sjeveroistočne mu strane, diže se brdo koje se naziva Gradina (još i Arežin brijeg), koje dominira okolicom i s kojeg je moguć nadzor prilaza Grahovu sa svih strana, kao i nadzor gotovo čitavoga Grahovskog polja. Uokolo brijega, pri vrhu, naziru se obrušeni ostatci bedema, danas prekriveni slojem humusa. Bedemi su bili u svom opsegu eliptičnog tlocrta, na što je utjecalo obličje samog terena, a zatvarali su unutrašnjost utvrđenja dimenzija 153 x 60 metara, s ulazom na sjeverozapadnoj strani. Mala pokusna istraživanja, provedena vjerojatno neposredno nakon godine 1892. (naime, te godine grahovski namjesnik Dominik Kovačević dostavlja keramički materijal i podatke o njemu Zemaljskom muzeju), iznijela su na vidjelo keramički materijal, među kojim se nalazilo kako pretpovijesnih ulomaka tako i ulomaka rimskih keramičkih posuda, te rimskih cigla s tragovima žbuke, što govori da je ovaj istaknuti gradinski punkt bio naseljen kako u pretpovijesno doba tako i tijekom rimskog doba, a sudeći prema rezultatima manjih istraživanja, provedenih godine 1952. u sklopu pripremnih radova za podizanje monumentalnog spomenika na Gradini, kad se naišlo na ostatke jakoga, metar debeloga zida tipičnoga za srednjovjekovni način gradnje, ovaj položaj je bio korišten, zacijelo kao obrambeni sustav, i u srednjem vijeku. Dakle, Gradina u Grahovu, kao naseljeno mjesto, ali i kao važniji obrambeni položaj koji je štitio očito važnu komunikaciju kroz polje, što je prolazila iz smjera Livna prema Drvaru, odnosno rijeci Uni i obrnuto, imala je kontinuitet naseljenosti od daleke pretpovijesti (vjerojatno već od konca neolitika, oko 2000 god. prije Krista) do kasnoga srednjeg vijeka, a uzmemo li u obzir naselje Grahovo, i do danas.
Radimsky, opisujući arheološke tragove u grahovskom okružju, navodi još nekoliko lokaliteta vrijednih za sastavljanje mozaika prošlosti ovoga područja. Tako, jedan drugi gradinski položaj, također s eliptičnim tlocrtom bedema, ubicira sjeverozapadno od Grahova, a istočno od sela Peći, gdje je pokusno iskopavanje donijelo velik broj ulomaka keramičkih posuda s ukrasima izvedenim tehnikom urezivanja. Zanimljivost predstavlja nalaz male kvadratne posudice smeđe boje, što se prema vrhu sužava, ali i mnoštvo pečenih zemljanih grumenova. Njihov nalaz upućuje na dvije mogućnosti: ili su preostatci materijala od kojeg se mijesila i oblikovala keramička roba, što bi ukazivalo na postojanje keramičarske radionice na ovome mjestu, odakle se produkcija mogla distribuirati po okolnim naseljenim lokalitetima, ili su grumenovi ostatci kućnoga lijepa, dakle materijal preostao od kuća građenih od prepletenoga pruća obljepljivana blatom, pečenog na jakoj vatri s unutarnje strane objekata.
Sljedeći gradinski lokalitet, što ga isti autor navodi, nalazi se istočno od izvora Begovac i zapadno od puta što vodi od Kesića prema Maleševcima, a budući da nije istraživan, o njemu drugih podataka nema. Još jednu pretpovijesnu gradinu ubicira na brijegu Kurozeb, u predjelu Hrsovca, na oko 3,5 kilometra u smjeru zapad-jugozapad od Grahova, odakle potječe brončana sjekira – kelt. Navodi i ostatke dviju gradina nedaleko od Grkovaca, na sjeverozapadnom kraju Ševarova blata (jugoistočno od Grahova). Na prvoj, onoj na brijegu Babingrad podno Šatora, nije se vršilo istraživanje, a na Gradini, što se nalazi bliže Grkovcima, vršena su manja pokusna istraživanja, čiji je rezultat veliki broj keramičkih ulomaka, među kojima i onih s različito izvedenim ručicama, polukružno ili pravokutno oblikovanim, te ukrašenim urezima ili ubadanjem prstiju.
Na istoj gradini pronađen je i tkalački uteg te ulomci posuda izrađeni na lončarskom kolu, kao i komadi opeke s tragovima žbuke, bez dvojbe pripadajućih rimskom vremenu, što zajedno s navedenim nalazima navodi na zaključak da je Gradina kod Grkovaca bila naseljena tijekom pretpovijesti i antike. Nedaleko od nje, godine 1892. čobani su pronašli brončanu sjekiru, tankih stijenka i polumjesečastih istaka po sredini.
Radimsky locira i jednu gradinu jugoistočno od Zavođana, u predjelu Tiškovca pokraj potoka Butišnice, na omanjem brežuljku s ostatcima bedema okrugloga tlocrta. Unutrašnjost gradine sadržavala je velike količine keramičkoga materijala od posuda različitih oblika i veličina, a zanimljivost predstavlja ulomak potpuno ravnoga tanjura s rubom ukrašenim ubodima te jedna X-ručka u profilu polukružno oblikovana. Također, ovdje se nalazilo i rimskih zidova, ulomaka tubula (opeka za grijanje prostorija) i krovnoga crijepa, što svjedoči o, također, rimskom horizontu ovoga lokaliteta.
Radimsky, navodeći i opisujući gradinske lokalitete i pretpovijesni materijal, nigdje izričito ne navodi njihovu dataciju. No, čini se po materijalu, kako pretpovijesnom keramičkom tako i metalnom, da bi se egzistiranje utvrđenih naselja moglo smjestiti negdje u kasno brončano, odnosno sami početak željeznoga doba, između XIII. i X. st. pr. Krista, s tim da je nedovoljno elemenata za određivanje njihova početka ili kraja. Rimski elementi ukazuju na život u njima i u rimsko vrijeme, međutim je li u pitanju klasična ili kasna antika, ne možemo decidirano ustvrditi. Vjerojatno se ipak radi o kasnoj antici, kad pojedine gradine ponovno, nakon višestoljetne zapuštenosti, oživljuju, kako je to slučaj i na susjednom, prekodinarskom, dalmatinskom prostoru.
Svakako, zanimljivo je opažanje ovoga autora i o arheološkim tragovima pokraj izvora Begovac gdje se, kako kaže, “na površini od više tisuća kvadratnih metara pojavljuju temeljni zidovi zgrada, a između njih ulomci rimskih cigla i grijaćih cijevi (…) i fragmenti rimskih keramičkih posuda.” Jedna posuda se dala i spojiti. “Bez dvojbe se može smatrati da se kraj izvora Begovac nalazilo veće naselje”, zaključuje Radimsky.
Naseljenost Grahova u rimsko doba posvjedočuje i K. Patsch, opisujući ulomke nekoliko rimskih spomenika pronađenih na srednjovjekovnom groblju što se nalazilo uz cestu na samom izlazu iz Grahova u smjeru Livna, zvanom “Mramorsko groblje”, a koji nisu ovdje (barem ne svi) bili in situ, već je dio zacijelo donesen s drugoga mjesta, budući da među njima nalazimo “votivne i bogoštovne spomenike”.. Preneseni su ovdje radi sekundarne upotrebe, kao običan građevni materijal, što svjedoči nalaz žbuke na svakom od njih. Odakle su dopremljeni i gdje su kao spomenici bili, ne zna se, no zasigurno su se nalazili negdje u blizini.
Patsch podvlači važnost pojedinih fragmenata spomenika, koji ljepotom i umjetničkim dosezima svoje izradbe govore kako je Grahovo u rimskom dobu bilo naselje što je među stanovništvom imalo i tako značajnih, pa vjerojatno i bogatih obitelji, koje su mogle sebi dopustiti narudžbu takvih spomenika. Naravno da vrijednost spomenika govori i o majstorima klesarima koji su se, sudeći po rezultatima svoga rada, mogli mjeriti s vrhunskim klesarima većih rimskih gradova.
Život antičkoga Grahova procvao je na ilirskoj podlozi, što je vidljivo i iz gore navedenog broja pretpovijesnih gradinskih naselja, ali što pokazuje i među spomenicima posebno važna ara, žrtvenik posvećen ilirskom božanstvu pastira, šuma i pašnjaka – Silvanu, što su ga Rimljani pridružili u Panteonu svojim bogovima. Ovaj grahovski ima i pridjevak Messor, znači žetelac, bog “župnog zemljišta, koje je nekoć bilo šuma (villa)”.
Ostali spomenici što ih Patsch navodi i opisuje idu u red nadgrobnih spomenika, a jedan od njih, ulomak kapitela ukrašen listovima akantusa i stiliziranim ljiljanima, vjerojatno je pripadao nekoj luksuznoj privatnoj ili, možda, javnoj zgradi.
Naravno da nam, kad je riječ o vremenu rimske vladavine na ovim prostorima, važne podatke pružaju i nalazi novca. Stoga vrijedno je spomenuti “desetak rimskih i jedan bizantijski” što se nalaze u numizmatičkoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, a koji su u Muzej dospjeli još koncem 19. i početkom 20. stoljeća. Većinom su nađeni na Arežinu brijegu, a pojedini i u Donjim Peuljama i na Gradini iznad Peći. I oni govore o položaju Grahova na važnim komunikacijskim smjerovima u prvim stoljećima nakon Krista.
O srednjovjekovnom horizontu Grahova, dakle o Grahovu u starohrvatsko doba, možemo govoriti tek koristeći šturu literaturu, iz koje se eventualno mogu nazrijeti i iščitati tragovi toga vremena. Riječ je o već citiranom navodu I. Čremošnik koja spominje značajne tragove srednjega vijeka u nalazu zida unutar pretpovijesnih bedema grahovske Gradine, iako ni jednom riječju ne datira taj nalaz. Teško je stoga zaključiti kojoj fazi srednjega vijeka pripadaju navedeni ostatci. No, zacijelo su bili dio većega utvrđenja koje je dominiralo nad Grahovskim poljem i komunikacijama duž njega.
Čremošnik spominje još jedan srednjovjekovni lokalitet u grahovskoj okolici, točnije lokalitet Gradac na omanjem brežuljku pokraj starog puta Grahovo-Knin. Zidovi utvrđenja, široki 1,80 metara, sačuvani su i do dva metra u visinu, a “po njegovom izgledu utvrđenje je moglo nastati do XIV vijeka”. Izdužena je to građevina 26 metara duga, s pregradom po sredini, s okruglom kulom na sjeveru i sa zaštitnim zidom na južnoj strani, gdje se nalazi i ulaz. Ispod brijega je lokalitet Crkvina s ostatcima male crkvice s polukružnom apsidom. Po dimenzijama sudeći (11×6 m, sa zidovima od 1 m), možda bi se moglo raditi o romaničkom sakralnom zdanju XII. XIII. stoljeća!?
Drugi autor koji govori o grahovskom srednjovjekovlju, navodeći lokalitete s grobovima, učitelj je Sava M. Babić. U svom radu, ovdje citiranom, najviše prostora daje “Mramorskom groblju” što se eliptično stere duž obje strane ceste Grahovo-Livno, odmah po izlazu iz Grahova, za koje navodi da posjeduje više od tisuću grobova, s nadgrobnicama oblika pačetvorine ili, pak, kvadrata. Natpisa na kamenovima nije bilo, a samo pojedini su bili ukrašeni. Jedan je, kako kaže učitelj Babić, a što su mu pričali njegovi suvremenici, imao “ozgo mjesec, a ozdo ispod njega sunce”. Grobovi su povremeno otvarani i pretraživani, a grobne ploče uništavane, što se dogodilo i s pločom ukrašenom navedenim simbolima. Pravoslavno stanovništvo je potkraj XIX. stoljeća (“u najnovije vrijeme”) počelo pokapati svoje mrtve na ovom groblju “te se je kroz to mnogo nadgrobno kamenje iskvarilo, a mnogo se je i za građevinu upotrijebilo”.
Ovo veliko groblje što ga učitelj Babić 1892. opisuje, do danas je po svojim vanjskim obilježjima uništeno. Sudeći prema broju grobova (više od tisuću!) svjedoči o naselju većih razmjera koje je, po opisu grobnih ploča, vrlo vjerojatno pripadalo vremenu poslije XII. stoljeća (tzv. horizont stećaka), vremenu dakle, i prostoru, uklopljenom u hrvatsko srednjovjekovlje, onda kada je npr. Pavao Šubić Bribirski bio ban Hrvatske i gospodar Bosne. O hrvatskoj pripadnosti groblja, k tomu i Grahova, svjedoči i odnos stanovništva poslije doseljenoga prema njemu, koje ga uništava i razvlači, a na istom mjestu instalira vlastito ukopište. Nije, dakle, njihovo i prema njemu se odnose s krajnjim nepoštivanjem.
Učitelj Babić navodi i podatke za groblje koje se nalazi na području sela Peći, na jednom hrptu ispod Uilice planine. Spominje nekih 80 grobova i među njima jedan visoki “mramor”. Danas je to isto groblje sačuvano samo dijelom, budući da se nalazi na debelom sloju pijeska, koji je s ovog mjesta odvožen za asfaltiranja prometnice Grahovo-Knin, kad je dio grobova jednostavno pokupljen građevinskim strojevima. Nekoliko grobova, čiji su obrisi vidljivi na terenu, po svom karakteru mogli bi pripadati kasnom srednjem vijeku, što je moguće potvrditi ili demantirati samo istraživanjem. “Mramor” što ga S. Babić spominje, leži na groblju, a sam po sebi, ne govori ništa određeno o vremenu kojem pripada.
Što je sa starijim tragovima na ovom području, primjerice iz vremena srednjovjekovne hrvatske države, za knezova i kraljeva hrvatske krvi, ne može se ništa određenije reći. Činjenica je da oni, nedvojbeno, postoje, budući da je Grahovo između Livna na jugoistoku, koje je bilo sjedište jedne od srednjovjekovnih hrvatskih županija, i Knina na jugozapadu, toliko značajnoga središta duhovnoga i političkoga života iz najsvjetlijih stoljeća hrvatske države. Oni će se svakako pronaći i pronaći ih treba. Što prije! A u tom smislu je nužno organizirati i provesti sustavna arheološka rekognosciranja i istraživanja. Neki su tragovi vjerojatno i namjerno uništavani od onih koji su u posljednjim vremenima ovdje živjeli, najprije protjerujući hrvatsko stanovništvo, a potom uništavajući i uspomene na njihovo postojanje na ovim prostorima, da bi konačno mogli reći kako nikada tu nisu ni bili. Svjedoci smo tih po Hrvate teških vremena osobito II. svjetskoga rata i komunističkog poraća, ali i nedavnoga, Domovinskog rata. No, vjerujemo, došlo je vrijeme da Hrvat opet živi u svome Grahovu, da čuva uspomene na svoju slavnu, iako često tešku i krvavu prošlost i da iz nje izvuče pouke za budućnost.
Katolička crkva je u hrvatskom narodu u najtežim vremenima imala odlučujuću ulogu, čuvajući vjeru, kulturu, identitet, jezik i spoznaju o pripadnosti određenom, nacionalnom prostoru iz kojeg je hrvatsko biće izniklo i u koje je čvrsto ukorijenjeno. Danas su naše crkve porušene, pa i crkva Sv. Ilije u Obljaju, a grahovski Hrvati nemaju ni svoga župnika. Držim da je odmah potrebno i crkvu obnoviti i župnika dovesti, kako bi se, posebice mlađi, svikli onomu što njihove roditelje i do danas drži u uvjerenju da je ponos, unatoč svemu što su prošli i prolaze, biti Hrvat.
Također je potrebno ustrojiti jedno tijelo, udrugu koja će se baviti njegovanjem i proučavanjem kulture grahovskih Hrvata i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Hoće li to biti ogranak HKD-a “Napredak” ili ogranak Matice hrvatske, posve je svejedno. Samo neka bude. Pa neka grahovski Hrvati i njihovo Grahovo budu na ponos jedno drugomu.
|
