Dragi rođaci, prijatelji i čitatelji!

Sretan Uskrs žele vam Šimun, Jakov, Matko, Ana i Tomislav Sarić

Jučer, na blagdan sv. Josipa, po prelijepu (skoro pa proljetnom) vremenu, zaputih se na sv. Misu u Uništa, mjestašce – Bogu iza nogu. Kako sam unaprijed znao za svoje,tj. naše konačno odredište, a prolazeći kroz Sinj (uz samo alkarsko trkalište) pomislih kako taj Božji dan neću potrošiti u ništa,tj. alkarskim rječnikom kazano neće biti: Alkar taj i taj: PROMAŠIO ili pogodio U NIŠTA. Kako jučer bje ponedjeljak pogotku U SRIDU se ni u ludilu nisam ni nadao. Svaki drugi punat: U JEDAN ili U DVA mi je dobrodošao. Samo da ne bude U NIŠTA, kamo zapravo (i) idem! E, sad, dvije-tri riječi i o tom mom – jučerašnjem već spomenutom i konačnom odredištu:

Uništa je naselje u općini Bosansko Grahovo, FBiH, BiH. Posebna su po tome što je pristup selu moguć jedino iz Hrvatske, iz smjera Kijeva, od kojeg je udaljeno svojih 7-8 km. S druge pak strane, selo od ostatka BiH dijeli planinski masiv Dinare.

Uništa su (čitam na poveznici: http://hr.wikipedia.org/wiki/Unista) do 1991. bila jedno od 2 naselja (uz Korita – 2 stanovnika), s hrvatskom većinom u općini Bosansko Grahovo.

Nacionalni sastav stanovništva 1991., bio je slijedeći:

Ukupno: 216

Hrvati – 117 (54.16%)

Srbi – 97 (44.91%)

Ostali, neopredijeljeni i nepoznato – 2 (0.93%)

Prohodeći kroz Kijevo (“baci jedan bili cvitak tamo iznad Kijeva!”, rekao bi Jura Stublić) pohitasmo tim i takvim Uništima ususret. I na polovici puta, gle li čuda, dvadesetak metara ispred našeg vozila dva poveća (vjerojatno uvozna) vuka pretrčaše cestu. Čudo jedno! Nu, ne bojim se, jer moje prezime ionako potječe od imenice VUK (ali ne Karadžić!). Idemo dalje.

Gledam i snimam: snijeg se još uvijek izležava po obroncima planine Dinare (Kunare!) i nikako da okopni, kao neke moje potajne želje npr.

U Uništima nas je dočekala novosagrađena crkva sv. Josipa (dopala mi se na prvi pogled!), a to što sam ju jučer imao priliku vidjeti treba(mo) ponajviše zahvaliti prof. Slavku Galiotu, dipl. arheologu, koji je sam po sebi posebit slučaj, jer… koliko znam (a po svemu sudeć od jučer više ne znam ništa!) arheolozi se bave iskapanjem, a prof. Galiot se bavi i gradnjom crkvi. Bez njegova truda od tamošnje crkve ne bi ništa ni bilo. U to sam 100% uvjeren!

U samoj pak crkvi i okolo nje okupilo se podosta Uništana i njihovih gostiju. Dosta je došlo i mojih Grahovljaka na čelu s neizostavnim Krešimirom Sarićem. Pozdravljam se s ljudima, koji su nadasve prijazni. I, tako, priupita me jedan od njih:

– Kako Ti gospođa!?

– Odlično, rekoh! (Joj, pa otkud meni gospođa,tj. drugarica Žena, pojma nemam!?, m. op.).

– Kol’ko Ti ono imaš krava? – nastavi isti.

– Otkud znam, valjda četiri-pet! – rekoh: A, što ću!? Čovjek me očito s nekim zamijenio (Otkud mi krave!? Ja sam po horoskopu Bik – samac!, m. op.).

Nu, pustimo šalu na stranu, jer i šale su (nam) danas postale jako nastrane. Važno je pribilježiti kako je sv. misno slavlje u novosagrađenoj crkvi sv. Josipa predvodio i propovijedao fra Božo Mandarić.

Poslije sv. Mise pokraj same crkve mladi Vrličani (u prelijepim narodnim nošnjama!) se uhvatiše u kolo, a kao glazbena pratnja poslužio im je jako nadareni diplar Josip Galiot.

Nakon toga je (valjda) u mjesnom domu priređen bogati domjenak za sve uništanske goste i ine uzvanike. U toj prigodi je, prije objeda, prof. Slavko Galiot održao prigodnu besjedu (valjda neće zaboravit kako se danas svaka promidžba /skupo/ plaća!), koju donosim u cijelosti:

»Prošle su tri godine od postavljanja kamena temeljca, i posvete od strane našeg biskupa msgr. Ante Ivasa, i evo nas sada okupljenih pred gotovim činom, radosni što je naša crkva završena i spremna za blagoslov.

Dopustite da pozdravim najprije crkvene oce: fra Petra Klarića, gvardijana kninskog, koji redovno nazoči sv. misnom slavlju povodom našeg sveca zaštitnika sv. Josipa i koji je izvršio blagoslov crkve, pozdravljam našeg župnika fra Danka Glibotu, pozdravljamo fra Juru Šimunovića i sve njegove novake, pozdravljamo župnika Vrlike fra Josipa i fra Lea…

Pozdravljam izaslanike Središnjice HDZa BiH: g. Matu Franjičevića, člana skupštine zastupničkog doma Federacije BiH, predsjednika kluba zastupnika HDZ-a, i g. Ivana Vukadina, ujedno i gradonačelnika grada Tomislavgrada g. Branka Ivkovića predsjednika ŽO HDZ BiH, pozdravljam sve članove ŽO HDZ BiH.

Pozdravljam drage goste – predstavnike susjednih bosanskih općina iz HBŽ: Kupresa, na čelu s predsjednikom OO HDZ BiH g. Pericom Romićem (i) Glamoča, na čelu s g. Markom Bagarićem, g. Krešu Sarića iz Grahova i sve nazočne Grahovljake, pozdravljam Livnjake na čelu s povjerenikom OO HDZ-a Livno g. Darinkom Mihaljevićem, koji je već stekao sve uvjete za počasnog seljanina sela Uništa, jer nam je više puta dolazio u pohode.
Pozdravljam predstavnike braniteljskih udruga, policije, DGS-a na čelu sa zapovjednikom g. Kovačem i njegovim zamjenikom, Pozdravljam naše drage goste iz susjednih dalmatinskih mjesta: Kijeva, koje je ujedno i naša župa, Vrlike, na čelu s gradonačelnikom g. Ivanom Ćorićem, posebno pozdravljam dožupana splitsko-dalmatinske županije gospodina g. Luku Brčića, te našu dragu gošću gradonačelnicu grada Knina g-đu Josipu Rimac, kojoj ujedno čestitamo imendan, a moram naglasiti da je upravo ona našu crkvu sv. Josipa obdarila slikama postajâ ‘Križnog puta’, i na kraju pozdravljam dopredsjednika GS UHDV 1941.-1945. g. Porina Schreibera, dipl. ing. (koji je našoj crkvi uime Udruge darovao zavjetnu sliku sv. Josipa!, m. op.). Pozdravljam sve vas nazočne što ste unatoč radnom danu našli vremena da dođete i tako uveličate ovo naše slavlje blagoslova crkve sv. Josipa – patrona Uništa. I da ne zaboravim posebno istaknuti da su među nama potomci Tome Galiota koji je krajem XIX. stoljeća, odselio/priženio u Danilo iznad Šibenika, a bio je Rajkanov i Bandalov stričević, iz njihove kuće, te Nakiće iz Mirlovića zagore, koji su potomci hajdučkog arambaše Marijana Galiota, i koji čuvaju njegovu sablju.

Kao što vidite crkva je gotovo završena, još treba urediti pročelje i zvonik, obložiti ih kamenom, isto tako ovaj oltar, koji je postavljen samo privremeno, treba kamenom obložiti i naravno ukrasiti ga s pripadajućim obilježjima križom i pleterom. Za to će nam trebati znatna novčana sredstva, kojih trenutno naš župnik nema na računu, i koja bi trebala biti namijenjena za uređenje crkve sv. Josipa. Ja neću ulaziti u to tko je koliko dao, i je li itko od mještana dao svoj prilog za gradnju crkve, no, moram istaknuti nesebičnu pomoć predsjednice Federacije BiH g-đe Borjane Krišto, zahvaljujući kojoj smo dobili novčanu pomoć, koja je uručena našem župniku, isto tako i prethodnu Vladu RH koja nam je u nekoliko navrata na račun župe uplatila skromna sredstva kao pomoć za izgradnju crkve. Zahvaljujemo i nekim susjednim dalmatinskim gradovima na prilozima koji su pomogli dovršetku izgradnje naše crkve i Županiji splitsko-dalmatinskoj. Ne možemo i ne smijemo zaboraviti g. Krešimira Sarića koji je nesebično pomagao dovršetku ovog projekta, a o njegovom angažmanu oko pomoći stanovnicima sela Uništa, najbolje znaju stanovnici ovog izoliranog i od svakog zaboravljenog sela. Jedinu pravu brigu o selu, uz nas nekoliko podrijetlom iz sela, vodi Krešo, on svima bez obzira na svjetonazore osigurava humanitarnu pomoć, dokumente i još cijeli niz drugih za život važnih potreba.
Neću držati političke govore jer ovo nije ni mjesto ni vrijeme, no moram ukazati na jedan nadolazeći problem radi kojeg ako se na vrijeme ne otkloni u ovom selu u budućnosti više nitko neće stanovati. Taj problem je ‘šengen’, uz sve poznate probleme kojeg svi vi vidite: izoliranost i cestovna nepovezanost s matičnom državom, izostanak obnove kuća, izostanak dovođenje infrastrukturnih i gospodarskih sadržaja u selo, bez koji preduvjeta nema trajnijeg opstanka u selu. A ovaj problem ‘šengena’ doći će kad RH uđe u Europsku Uniju, tada se iz sela neće moći nikuda, osim preko planine za Bosnu i ilegalno – stranputicama u Dalmaciju, kao što su naši preci to činili u vrijeme kad nisu postojale suvremene cestovne komunikacije i različita prijevozna sredstva.

Prema nekima najbolje rješenje bilo bi pripajanje sela susjednoj općini Kijevo, kojoj i crkveno pripadamo ili izgradnja ceste prema Grahovu, što će ponovno biti problematično, jer dio ceste mora prolaziti teritorijem RH.
Da ne pokvarimo naše slavlje, o ovim teškim temama ćemo pričati na drugom mjerodavnom mjestu, sada Vam svima želim dobar tek, i pozivam o. gvardijana da blagoslovi ove Božje darove…«

Ovo vrlo lijepo blagdansko druženje je (po)trajalo svojih 4-5 sati. Po izlasku iz tople prostorije napolju nas dočeka ‘Vjetar s Dinare’, ali bez Marka Perkovića Thompsona.

Ako Bog dadne (a treba nam vjerovati) i dogodine ću pohoditi Uništa. Valjda ću i tom prigodom pribilježiti štogod!

Download cijelog dokumenta *.pdf

U Grahovu jedan čovjek ima
On je ponos nama Hrvatima

Kuću gradi gdje ljudi ne stoje
On se vraća na ognjište svoje

Na ognjište gdje mu bio ćaća
Sa ponosom on se tamo vraća

Vulići su bili u tom kraju
Zidine nas na to podsjećaju

Na Vuliće i Bilandžije
Rodno mjesto to im bilo prije

Sjetimo se pokojnoga Mate
Žene Mande i svih drugih, brate

Protjeranih sa svojih ognjišta
I hrvatsko ne ostade ništa

To je mjesto do sada pusto bilo
A sada se posve izmijenilo

Kako Mijo u Korita dođe
Sve oživi, graditi se pođe

Kuću gradi, eno mu i struje
A na putu i bager se čuje

Kroz Korita put je napravio
Mnogo bolji nego što je bio

Veliko si djelo napravio
Sreću, zdravlje Bog ti podario

Bog ti dao sve najbolje, Mijo
Sa svojima uvijek sretan bio

Obitelj Lujanović svijetli je primjer oživljavanja naše župe i grahovskog područja, jer su se otac Predrag i majka Dragana odlučili trajno nastaniti u Grahovu.

S nedavno krštenom Božanom žive još brat Gabrijel te sestre Gabrijela i Marina.

U prilogu možete vidjeti nekoliko slika s krštenja male Božane Lujanović.

Hoće li ikada doći dan kada ćemo mi Hrvati konačno završiti II. svjetski rat koji je za nas bio jedan veliki, krvavi, razarajući i po samu nacionalnu supstancu – pogubni građanski rat? Da, po svim politološkim kriterijima, po svojim posljedicama, po brutalnosti kojom su se ideološki protivnici međusobno razračunavali i istrebljivali, po sjećanju i osjećajima potomaka sukobljenih strana – to je bio građanski rat. Svjedoci smo činjenice da pobjednici u tom ratu, tzv. antifašisti, nipošto ne prihvaćaju takvu oznaku toga rata i odmah možemo i odgovoriti na pitanje – zašto je tome tako? Ako taj rat koji se vodio na prostorima današnjih Hrvatske te Bosne i Hercegovine označimo kao građanski, to bi odmah upućivalo na zaključak da u tom ratu nije bilo pravednih i nevinih, nije bilo dobrih i loših, nego da su obje strane podjednako krive za veliku tragediju i nesreću koju je taj rat proizveo za hrvatski narod. O krivnji i zlu one poražene strane je već toliko toga rečeno i napisano da mi se čini neetičnim udarati po ‘boksaču koji nemoćno kleči u kutu i tek uspijeva koliko-toliko rukama zaštititi lice’. Pravi etički problem je pobjednička strana koja iz činjenice da je pobijedila, odnosno, da se našla na pobjedničkoj strani, želi nametnuti zaključak i stav o vlastitoj etičkoj ispravnosti. Tako su komunistički revolucionari čiji je krajnji cilj oduvijek i jedino bio dokidanje svih građanskih isntitucija, pa na koncu i same države, u svojoj supstanciji, postali borci za oslobođenje od okupatora, borci za slobodu i ljudska prava, čak za demokraciju i jednkost među narodima i pojedincima. Nema nikakve sumnje da je naci-fašizam najveće zlo u povijesti ljudskoga roda. Tek nijanse, više teoretske nego praktične naravi, stavljaju na drugo mjesto komunizam. Ako netko želi zamijeniti mjesta u poretku uopće mu ne zamjeram i uopće ne bih osporavao eventualne argumente.
Duboko svjestan te najveće nesreće hrvatskog naroda, jedan je čovjek, upravo na prevladavanju i nadilaženju ove ideološke podijeljenosti, utemeljio svoj politički program koji je za svoj krajnji cilj imao uspostavu i obnovu države hrvatskoga naroda. 12. obljetnice njegove smrti se spominjemo 10. prosinca. Taj je čovjek Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik i, bez previše nijansiranja ću reći, obnovitelj moderne hrvatske države. Kada bi ovdje bila riječ o stvaranju, naprimjer turske države, ovdje bi bio kraj ovoga teksta i jedino bih mu još dodao atribut ‘otac domovine’ i svi bismo se pogledali u oči i jedni drugima iz pogleda čitali znakove odobravanja. Međutim, hrvatska stvarnost nije tako jedostavna, mi imamo puno više smisla za detalje, a analitičnost je naša najveća vrlina. Ne znam osjeti li se to u ovoj predhodnoj rečenici, ali bio je to očajnički cinizam.
Kada je posrijedi profesionalna i intelektualna odrednica prije 90-tih, uz Franju Tuđmana se veže zanimanje povjesničar. Ja bih ga radije označio kao filozofa povijesti, zato što u svojim brojnim povijesnim knjigama i studijama nije samo faktografski nabrajao povijesne podatke, činjenice, brojke i osobe, nego je iz povijesnih događaja pokušavao izvući dugoročne zaključke. Ustvari, čitav njegov znanstveni rad imao je jedan smisao, jednu zajedničku poveznicu, jednu točku prema kojoj je bila usmjerena cjelokupna njegova intelektualna i znanstvena energija i sva njegova povijesna istraživanja. On nije bio povjesničar zbog zanata, zbog znanstvene karijere, njegova intelektualna znatiželja i strast nije završavala s otkrivanjem povijesnih zakonitosti. Njemu su znanstvene i povijesne spoznaje bile tek sredstvo za ostvarivanje puno višeg i važnijeg cilja kojemu je posvetio svoj život. Promišljajući međunarodne okolnosti i povijesni trenutak ispravno je zaključio da hrvatska država nije moguća u blokovskoj podjeli svijeta na kapitalizam i komunizam, ali je isto tako daleko prije drugih prepoznao znakove koji su nagoviještali približavanje kraja komunističkog poretka u Europi, predvođenog Sovjetskim Savezom i na vrijeme se počeo pripremati za trenutak kada će hrvatska država i objektivno biti moguća. Franjo Tuđman je promjene na svjetskoj političkoj sceni 1989. dočekao spreman i teoretski i praktično. Njegovi posjeti hrvatskoj emigraciji i njezino mobiliziranje te ukazivanje da bi sudbonosni povijesni trenutak mogao biti blizu, pa zatim, okupljanje značajnog broja intelektualaca iz Domovine oko sebe su trebali biti organizacijski temelj za ono što ga je čekalo. Tako je kao osnova za osnivanje pokreta za stvaranje hrvatske države, osim nadilaženja ideološke podvojenosti, promovirana i ideja jedinstva iseljene Hrvatske i Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Godina 1989. je zasigurno najburnija i najsudbosnija godina druge polovice 20. stoljeća u Europi. Komunistički režimi i njihovi vlastodršci su redom padali i urušavali se poput kula od karata sami od sebe bez ikakve ugroze sa strane. Neki su se nadali da će se tako dogoditi i s Jugoslavijom, ali tu je stanje bilo poprilično drukčije. Ponajprije, Srbi kao dominantni narod u toj višenacionalnoj zajednici nisu se namjeravali tek tako odreći te države koja im je pružala najveći okvir i u kojoj su svi mogli biti u jednoj državi. Daleko veći problem za osamostaljivanje Hrvatske bila je potpora koju je cjelovitost Jugoslavije uživala u svijetu. Logično je što se ta potpora prelila upravo na stranu Srba koji su postali jedini jamac za očuvanje Jugoslavije. I inače, prilično je nerazumljiva fascinacija Jugoslavijom dokonih i onih manje dokonih zapadnih političara i intelektualaca.
Kada se na jednoj strani nalazi organizirani vojni, diplomatski i politički aparat s dugom upravljačkom, ali i zaplotnjačkom tradicijom, kakav je bio srpski, i kada taj aparat ima potporu i naklonost svih relevantnih međunarodnih čimbenika, svih formalnih i neformalnih struktura moći, a kada na drugoj strani imamo tek konture jedne države u nastajanju bez gotovo ikakvoga upravljačkoga iskustva, onda je sposobnost, lukavost, hrabrost i odlučnost pojedinca morala biti presudna. Franjo Tuđman je bio taj pojedinac i, bez imalo pretjerivanja, jedina osoba na sveukupnoj hrvatskoj sceni koja je u sebi ujedinila sve karakteristike potrebne da bi se u tako nepovoljnim, što unutranjim što vanjskim, okolnostima ostvario projekt na koji smo čekali 900 godina. Bilo je pojedinaca koji su imali neke od poželjnih karakteristika. Imali smo ljude s neograničenom ljubavlju za Hrvatsku koji su tu svoju ljubav posvjedočili i dugogodišnjim robijama u bivšem sustavu, ali jednostavno nisu znali u pravom trenutku povući pravi potez ili pak nisu znali prepoznati taj trenutak. Imali smo i ljudi s upravljačkim iskustvom, ali bez imalo nacionalnog osjećaja, tako da se njima hrvatska država dogodila kao neželjeno dijete. Takvi nisu anticipirali događaje, oni su trčkarali za njima. Bez imalo patetike bi se prilke u kojima je stvarana hrvatska mogle opisati kao borba Davida i Golijata u kojoj Davidu, naravno, nisu davane nikakve šanse. Ali na žalost brojnih naših neprijatelja, taj naš David je bio upravo pokojni predsjednik. Naravno da je iza sebe imao silnu energiju i volju velikoga dijela našega naroda, ali ta energija bi ostala neostvarena i tek potencijalna da je nije upravo on kanalizirao u pravom smjeru i ostvario je u najboljem mogućem smislu. Nije najveći njegov uspjeh što je hrvatske domoljube pridobio na svoju stranu; oni su ionako čitavo vrijeme čekali spremni da ih netko povede. Njegov najveći uspjeh je upravo to što je nadmudrio hrvatsku ljevicu i uključio je u svoj projekt. Ako ništa drugo, nije ih imao protiv sebe.
Jedno kratko vrijeme se činilo da će realiziran biti samo Tuđmanov politički talent, ali na žalost, nesretne prilike su ga prisilile da iz sebe izvuče i neke druge sposobnosti i vrline. U osvajačkom ratu koji su Srbi poveli protiv hrvatskih nastojanja za svojom državom, Tuđman se nametnuo kao nenadmašni vojskovođa koji je potpuno bezizlazno stanje bez vlastite vojske i osnovnih vojnih znanja školovanog vojnog osoblja, vještina i naoružanja okrenuo u veliku hrvatsku pobjedu i izlazak na, doduše, krnje, ali ipak granice hrvatske države kakve danas imamo.
Zbog spomenutih geostrateških odnosa i projekcija o nužnosti opstanka Jugoslavije jasno je zašto Tuđman nije imao puno prijatelja i podupiratelja na međunarodnoj političkoj sceni, ali zdravom ljudskom razumu ostaje nejasna i nedokučiva količina žuči, osporavanja i mržnje, kojom su ga obasipali još za života u njegovoj vlastitoj domovini, u njegovom vlastitom narodu, a da bi nakon njegove smrti skovali monstruozni termin ‘detuđmanizacija’ kojim su htjeli promovirati proces koji je trebao nametnuti zaborav na njega i izbrisati svaki dobrohotni spomen njegova imena. Uopće se neću truditi pokušati razumjeti ili objasniti taj pokušaj tek ću ga još jednom staviti s one strane zdravoga razuma, a time i s one strane elementarnog etičkog osjećaja.
Parafrazirajući američkog filozofa Francisa Fukuyamu koji je demokraciju okarakterizirao krajem povijesti želeći tako naglasiti da svi politički sistemi kroz povijest imaju cilj upravo u uspostavi toga, čovjeku najprimjerenijega, političkoga poretka, Franjo Tuđman i njegovo djelo su kraj hrvatske povijesti, ostvarenje one svrhe i cilja za koju su generacije Hrvata kroz povijest ginule i umirale, ali bez rezultata. Ove večeri palim svijeću i molim se dragom Bogu da mu udijeli Svoj mir i blizinu te ga tako nagradi za veliko dobro koje je činio za vrijeme svoga zemaljskoga života, za veliku ljubav i strast koja ga je tjerala na velika djela. Isto tako se ove večeri molim da njegovo djelo zbog svih nas pronađe i zauzme ono istaknuto i dostojanstveno mjesto koje mu pripada u našem kolektivnom sjećanju. Franjo Tuđman je to zaslužio.

Tekst napisao: Ivica Penić

Tekst napisao Ivica Penić