Portal obitelji Sarić

Dobrodošli!


Trenutno pretražujete Portal obitelji Sarić arhiv za April, 2009.

 

Žrtve II. svjetskog rata i poraća (3. dio)
Napisao Tomislav, April 30th, 2009   

Tekst preuzet u originalu iz knjige ‘HRVATI DINARE – Život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka’, dozvolom i dobrotom autora:

GODINA 1940.:

1. GALIOT, ANĐA PEŠINA + 2 člana
2. GALIOT, ANTE KERLOV + 3 člana
3. GALIOT, ANTE PETROV + 5 članova
4. GALIOT, BOŠKO + 4 člana
5. GALIOT, BOŽO BOŽURICA + 5 članova
6. GALIOT, BOŽO KERLOV + 2 člana
7. GALIOT, ILIJA + 7 članova
8. GALIOT, IVAN IVUŠ + 6 članova
9. GALIOT, IVAN KARIM + 5 članova
10. GALIOT, IVAN LEPUR + 3 člana
11. GALIOT, IVAN PUZLE + 3 člana
12. GALIOT, IVE BOŠKOV + 2 člana
13. GALIOT, JAKOV + 4 člana
14. GALIOT, JOSIP JOZIP + 5 članova
15. GALIOT, JOZO ĐIGO + 1 član
16. GALIOT, JOZO JURIČIN + 2 člana
17. GALIOT, JURE KERLOV + 3 člana
18. GALIOT, JURE MILANČEV + 6 članova
19. GALIOT, MARE MARIĆKO + 5 članova
20. GALIOT, MIĆO PETROV + 5 članova
21. GALIOT, MIJO KERLOV + 2 člana
22. GALIOT, MIJO RAJKANOV + 4 člana
23. GALIOT, NIKO JURIČIN + 2 člana
24. GALIOT, PETAR RAJKANOV + 3 člana
25. GRIZELJ, ANTE ŠKEMBAR + 6 članova
26. GRIZELJ, ANTE TOMIN
27. GRIZELJ, BOJA + 2 člana
28. GRIZELJ, CVIJO IVALIN + 3 člana
29. GRIZELJ, IVAN IVUŠ + 5 članova
30. GRIZELJ, IVE IVALA + 4 člana
31. GRIZELJ, IVE JAKUTIN + 2 člana
32. GRIZELJ, JAKOV JAKUTA + 1 član
33. GRIZELJ, JOZO DACIN + 4 člana
34. GRIZELJ, JOZO MATIN + 4 člana
35. GRIZELJ, JOZO RUSKOVIĆ + 3 člana
36. GRIZELJ, JURE MATANOV + 3 člana
37. GRIZELJ, JURE NIKUTIN + 4 člana
38. GRIZELJ, JURE VRANJIN + 5 članova
39. GRIZELJ, MARIJA VRANJINA + 1 član
40. GRIZELJ, MARKO DACIN + 3 člana
41. GRIZELJ, MARKO NIKUTIN + 3 člana
42. GRIZELJ, MATE KLJAJIN + 2 člana
43. GRIZELJ, MIJO KLJUČKO + 3 člana
44. GRIZELJ, NIKO NIKUTA + 1 član
45. GRIZELJ, PAŠKO + 6 članova
46. GRIZELJ, PILE JAKUTIN + 2 člana
47. GRIZELJ, STANA
48. GRIZELJ, STIPE TOMIN + 3 člana
49. GRIZELJ, VICE VRANJIN + 2 člana
50. SAMARDŽIJA, ANA GALIOT + 1 član
51. SAMARDŽIJA, ANTE GALIOT + 5 članova
52. SAMARDŽIJA, ANTE ŠANE + 4 člana
53. SAMARDŽIJA, ILE MIKIN + 4 člana
54. SAMARDŽIJA, MATE + 4 člana
55. SAMARDŽIJA, MIJO GALIOT + 2 člana
56. SAMARDŽIJA, MIJO MIKA + 1 član
57. SAMARDŽIJA, NIKO GALIOT + 1 član
58. SAMARDŽIJA, NIKO GUDE + 4 člana
59. SAMARDŽIJA, PAVA PAVLIĆ + 4 člana
60. SAMARDŽIJA, PETAR PEKO + 6 članova
61. SAMARDŽIJA, STIPAN + 7 članova

Ukupno je u Uništima godine 1940. u 61 obitelji živjelo 262 Hrvata.


GODINA 1990.:
1. GALIOT, ANTE RAJKANOV + 4 člana
2. GALIOT, DRAGO KERLOV + 1 član
3. GALIOT, JOZO JURIČIN
4. GALIOT, LJUBICA TALINA
5. GALIOT, MARKO JURIČIN + 1 član
6. GALIOT, MARKO KERLOV
7. GALIOT, NINA KARIMOV + 2 člana
8. GALIOT, PETAR PEŠO + 1 član
9. GALIOT, RUŽICA MATINA
10. GALIOT, SAVA NIKIČINA + 1 član
11. GALIOT, VINKO BOŠKOV + 2 člana
12. GALIOT, VLADIMIR KARIMOV + 3 člana
13. GRIZELJ, ANTE IVALIN + 1 član
14. GRIZELJ, BOJA
15. GRIZELJ, BOJA BAJINA + 1 član
16. GRIZELJ, BOŽICA MARJANOVA + 4 člana
17. GRIZELJ, BOŽO BORE + 5 članova
18. GRIZELJ, CVIJO PAŠKIN + 3 člana
19. GRIZELJ, IVE MARKO + 4 člana
20. GRIZELJ, LJUBINKA + 2 člana
21. GRIZELJ, MARKO LJUBINKIN + 4 člana
22. GRIZELJ, MARKO TAĆI + 3 člana
23. GRIZELJ, MAŠA MAJKANOVA + 2 člana
24. GRIZELJ, MILAN BAZDAC + 3 člana
25. GRIZELJ, NIKO NIKUTIĆ + 1 član
26. GRIZELJ, NIKO VENDIJA + 2 člana
27. GRIZELJ, SAVKA + 1 član
28. SAMARDŽIJA, ANĐA MARANOVA
29. SAMARDŽIJA, BRUNO + 3 člana
30. SAMARDŽIJA, DARINKA + 1 član
31. SAMARDŽIJA, IVE STIPANOV + 2 člana
32. SAMARDŽIJA, MARICA ČOČINA
33. SAMARDŽIJA, MARKO BILI + 5 članova
34. SAMARDŽIJA, MARKO TRUBAČ + 1 član
35. SAMARDŽIJA, RAJKO + 2 člana

Ukupno je u Uništima godine 1990. u 35 obitelji živjelo 100 Hrvata.


GODINA 2000.:
1. GALIOT, DRAGO KEKIĆ + 1 član
2. GALIOT, LJUBICA TALINA
3. GALIOT, MARKO GORAC
4. GALIOT, MILICA PEŠINA
5. GALIOT, NINA KARIMOV + 1 član
6. GRIZELJ, ANTE IVALIN + 1 član
7. GRIZELJ, BOJA BAJINA
8. GRIZELJ, BOJA VENDINA
9. GRIZELJ, CVIJO PAŠKIN + 1 član
10. GRIZELJ, NIKO NIKUTIĆ + 1 član
11. GRIZELJ, SAVKA BOJINA
12. SAMARDŽIJA, JOZO STIPANOV + 1 član
13. SAMARDŽIJA, MARKO MATIČIN + 1 član

Ukupno je u Uništima početkom godine 2000. u 13 obitelji živjelo 20 Hrvata. Ovih 20 Hrvata su se vratili u Uništa nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja” od 1995. do danas. Većinom su to stariji i nemoćni ljudi, a žive u vrlo teškim uvjetima. Ostale obitelji kao i članovi njihovih obitelji nisu se vratili u Uništa jer su im kuće uništene tijekom srpske okupacije i do danas nisu obnovljene. Većina se zasigurno neće nikada vratiti u Uništa jer je to prirodni zakon opstanka i traženja boljih uvjeta za vlastiti život te život njihovih najbližih, pogotovo mladih u bogatijim mjestima i krajevima gdje se mogu školovati i zaposliti. Mnogi su se poženili i poudali te imaju vlastite obitelji izvan Uništa. Taj proces je bio intenzivan nakon Drugoga svjetskog rata a posebno jak s početkom velikosrpske agresije godine 1991. Ovdje donosim popis glava obitelji i broj članova kada su selili iz Uništa.




OBITELJI KOJE SU ISELILE SA UNIŠTA U RAZDOBLJU OD GODINE 1945. DO 1990.

1. GALIOT, ANTE BOŠKOVIĆ + 3 člana
2. GALIOT, ANTE JAKIČIN + 2 člana
3. GALIOT, ANTE KLEPAC + 2 člana
4. GALIOT, ANTE PETROV + 1 član
5. GALIOT, ANTE JOSIPOV + 3 člana
6. GALIOT, BOŽO BOŽURICA + 4 člana
7. GALIOT, BOŽO JOZIN
8. GALIOT, BOŽO KARIMOV + 3 člana
9. GALIOT, BOŽO KERLOV + 3 člana
10. GALIOT, FRANE JOZIN + 1 član
11. GALIOT, ILIJA KARIMOV + 3 člana
12. GALIOT, IVAN LEPUR + 6 članova
13. GALIOT, IVE IVUŠ + 3 člana
14. GALIOT, IVE PETROV
15. GALIOT, JOZIP PETROV + 2 člana
16. GALIOT, JOZO IVUŠOV + 2 člana
17. GALIOT, JOZO KARIMOV + 2 člana
18. GALIOT, JURE PUZLIN + 1 član
19. GALIOT, MARKO KARIMOV + 3 člana
20. GALIOT, MIJO IVUŠOV
21. GALIOT, MIJO KERLOV + 2 člana
22. GALIOT, MILAN ANTE KERLOVA + 1 član
23. GALIOT, NIKICA MIĆIN + 4 člana
24. GALIOT, NIKO RUŽIČIN
25. GALIOT, STIPE JOZIN + 1 član
26. GALIOT, VICE ANTIN + 2 člana
27. GRIZELJ, ANĐA ŠKEMBAROVA
28. GRIZELJ, ANTE PULUĆ + 1 član
29. GRIZELJ, ANTE ŠKEMBAR + 3 člana
30. GRIZELJ, CVIJO IVUŠOV + 3 člana
31. GRIZELJ, IVE JAKUTIĆ + 1 član
32. GRIZELJ, JURE JOZE MATINA + 3 člana
33. GRIZELJ, JURE MARKA DACINA + 2 člana
34. GRIZELJ, KARLO RUSKOVIČIN
35. GRIZELJ, MARKO JUCIN + 2 člana
36. GRIZELJ, MARKO NIKUTIN + 3 člana
37. GRIZELJ, MIJO IVUŠOV
38. GRIZELJ, MIJO PAŠKIN + 1 član
39. GRIZELJ, RATKO PILE JAKUTIĆA + 1 član
40. GRIZELJ, STIPE JOZE DACINA + 1 član
41. GRIZELJ, STIPE TOMIN + 4 člana
42. GRIZELJ, VICE VRANJIN + 7 članova
43. SAMARDŽIJA, ANTE ŠANIN + 2 člana
44. SAMARDŽIJA, JOZO PEKIN + 6 članova
45. SAMARDŽIJA, JURE PAVLIĆOV + 3 člana
46. SAMARDŽIJA, JURE PEKIN + 3 člana
47. SAMARDŽIJA, MARKO DARINKIN + 2 člana
48. SAMARDŽIJA, MARKO STIPANOV + 2 člana
49. SAMARDŽIJA, MATE STIPANOV
50. SAMARDŽIJA, NIKICA GUDINIČIN + 3 člana
51. SAMARDŽIJA, NIKICA PAVLIĆOV + 2 člana
52. SAMARDŽIJA, NIKO ŠANIN + 1 član
53. SAMARDŽIJA, PETAR MIKIN + 2 člana
54. SAMARDŽIJA, TOMA MIKIN + 1 član

U razdoblju od godine 1945. do 1990. iselile su se 54 hrvatske obitelji sa 167 članova. Ove obitelji su se većinom iselile prije sedamdesetih godina i u međuvremenu su se gotovo sve povećale novim članovima obitelji (koje bi ubuduće trebalo istražiti i popisati) i raselile diljem Hrvatske i svijeta gdje danas živi njihovo brojno potomstvo.



OBITELJI KOJE OD GODINE 1991. NE žIVE VIŠE NA UNIŠTIMA

1. GALIOT, ANTE ŠUKAN + 1 član
2. GALIOT, BOJA ŽENA CVIJE
3. GALIOT, BORIS KRIS
4. GALIOT, BOŠKO VINKOV + 5 članova
5. GALIOT, DRAGAN NININ + 2 člana
6. GALIOT, DRAGO SKUTA + 3 člana
7. GALIOT, EDVARD DRAGAN + 3 člana
8. GALIOT, ILE VINKOV + 3 člana
9. GALIOT, JOSIP MOMIR + 6 članova
10. GALIOT, MARIJAN GALIN
11. GALIOT, MARINKO VINKOV + 3 člana
12. GALIOT, MARKO ČARUGA
13. GALIOT, MIĆO NEĐO + 3 člana
14. GALIOT, MIJO KARIMOV + 1 član
15. GALIOT, MIJO DRAGO
16. GALIOT, MIJO ŠUKIĆ
17. GALIOT, MIJO DRAGA + 3 člana
18. GALIOT, MILAN NIKIČIN + 2 člana
19. GALIOT, MILAN PALMA + 3 člana
20. GALIOT, MILAN PEŠINA + 1 član
21. GALIOT, MILAN VINKOV + 3 člana
22. GALIOT, MILENKO JURE + 3 člana
23. GALIOT, NINE CVIJIN + 2 člana
24. GALIOT, PETAR PEŠA
25. GALIOT, SAVO NIKICE JURIČINA
26. GALIOT, SLAVKO ČARUGIN + 5 članova
27. GALIOT, SLAVKO NIKIČIN + 2 člana
28. GALIOT, SLAVKO NININ + 2 člana
29. GALIOT, STIPE MARIĆKOV + 3 člana
30. GALIOT, VINKO BOŠKOV + 1 član
31. GALIOT, VLADIMIR + 3 člana
32. GRIZELJ, ANTE JURIN + 3 člana
33. GRIZELJ, BORE BOJIN + 4 člana
34. GRIZELJ, BOŽICA MARIJANOVA + 4 člana
35. GRIZELJ, DRAGAN BILI + 1 član
36. GRIZELJ, DRAGO BAJIN + 3 člana
37. GRIZELJ, ILE KLJAJIN + 2 člana
38. GRIZELJ, IVE DACIN + 3 člana
39. GRIZELJ, IVICA VICE + 3 člana
40. GRIZELJ, JOZO RUJIN + 3 člana
41. GRIZELJ, MARINKO RUJIN
42. GRIZELJ, MARKO IVEKA + 4 člana
43. GRIZELJ, MARKO JURE VRANJINA + 1 član
44. GRIZELJ, MARKO LJUBINKIN + 4 člana
45. GRIZELJ, MARKO TAĆI + 3 člana
46. GRIZELJ, MAŠA MAJKANOVA + 1 član
47. GRIZELJ, MIJO RUJIN + 3 člana
48. GRIZELJ, MIJO VENDIN + 3 člana
49. GRIZELJ, MILAN BAZDAC + 4 člana
50. GRIZELJ, MILAN DŽEVA + 3 člana
51. GRIZELJ, MILAN SUNE + 4 člana
52. GRIZELJ, MARKO JURE VRANJINA + 3 člana
53. GRIZELJ, NIKO ČIČA + 2 člana
54. GRIZELJ, PETAR PEŠA
55. GRIZELJ, SLAVKO BOJIN
56. GRIZELJ, STIPE RUSKOVIĆ + 4 člana
57. GRIZELJ, ŽELJKO MAJKANOV + 2 člana
58. SAMARDŽIJA, ANTE MIKIN + 2 člana
59. SAMARDŽIJA, BOŽE TODE + 2 člana
60. SAMARDŽIJA, BRUNO TRUBIĆ + 3 člana
61. SAMARDŽIJA, DRAGAN GAJO + 3 člana
62. SAMARDŽIJA, ILIJA PUZLE + 2 člana
63. SAMARDŽIJA, MIJO BLAŽ + 3 člana
64. SAMARDŽIJA, MIJO SAJLA + 3 člana
65. SAMARDŽIJA, MILAN ŠEIK + 1 član
66. SAMARDŽIJA, MLADEN BEKO + 3 člana
67. SAMARDŽIJA, MLADEN TODIN + 3 člana
68. SAMARDŽIJA, NIKOLA NIKSON
69. SAMARDŽIJA, RAJKO BADRE + 3 člana
70. SAMARDŽIJA, STIPE STIPICA + 3 člana
Od godine 1991. u Uništima ne živi ukupno 70 hrvatskih obitelji sa 231 članom.

Treba reći da je i prije Drugoga svjetskog rata iz Uništa iselio određeni broj Hrvata. Tako je IVE GALIOT PULIĆ iselio u Zrenjanin, ILIJA SAMARDŽIJA ILICA, PAŠKO SAMARDŽIJA PAŠKICA i FILIP GRIZELJ PILE u Banju Luku, NIKO GALIOT BANDALOV u Slavonsku Požegu. Još neki su iselili prema Banjoj Luci i Sarajevu, ali se za njih ne zna. Najvjerojatnije je da su tijekom rata stradali, što bi također trebalo istražiti.


Pročitajte više...
 
Žrtve II. svjetskog rata i poraća (2. dio)
Napisao Tomislav, April 28th, 2009   

Tekst preuzet u originalu iz knjige ‘HRVATI DINARE – Život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka’, dozvolom i dobrotom autora:

UNIŠTA

O Uništima ću iznijeti nekoliko podataka odvojeno, jer su Uništa odvojena kako Dinarom, prirodno, od ostalog dijela bosanskograhovske općine, tako i crkveno, jer se nalaze u drugom episkopatu i drugoj biskupiju. Naime Uništa su od godine 1934., odlukom Pape Pia XI. izdvojena iz banjolučke biskupije i dana biskupiji šibenskoj; no, to bi začudilo samo onog tko nije došao u Uništa. Uništa su, naime, s tri strane okružena visokim planinskim masivom Dinare, a samo s jedne strane otvorena i to prema dolini rijeke Cetine i Kijevu. O podrijetlu imena Uništa ima nekoliko vrlo zanimljivih priča od kojih je najzanimljivija “legenda” Bogdana Maljkovića iz Uništa, a koja zvuči gotovo kao istina. Kako je u selo trebala doći ekipa emisije “Selo veselo” s Radio Sarajeva i kako je trebala legenda o nastanku imena Uništa, seoski mudrijaši predvođeni Bogdanom počinju smišljati “legendu” – koje nije bilo. Svi su dobacivali Bogdanu po neku mudrost. Mićo je prvi spomenuo bega i dolazak “u ništa” – a tada je Pero Kovačević predložio kako bi bilo bolje da se beg pomolio na Priviji i tu kao govorio: “Gdje ste me ovo doveli? U NIŠTA?” Tako je Bogdan osmislio legendu, a Slobodan Maljković pročitao još jednu podvalu na radiju. Da je beg stvarno došao na Priviju, ostao bi zadivljen ljepotom Dinare, dolinom Cetine i Dalmacijom sve do mora. Može se reći da su ime Uništa dobila zato što se nalaze tik uz granicu i svi oni koji bi prešli iz bilo kojeg razloga na tursku stranu, austrijska vlast im nije mogla ništa, a i kad alkar sa strane dodirne alku kopljem, kaže se da je pogodio “u ništa”, što znači da ju je dodirnuo, isto kao kad bi hajduk mitio granicu. Profesor Ivan Cicvarić iznosi teoriju kako je ime nastalo od prvotnog naziva Humišta (prostor između planina ili naziv za mjesto kamo se gonilo blago ljeti na ispašu), ono H je vremenom izgubljeno, jer narod u ovom kraju i danas guta slovo H, a M u imenu Umišta je radi lakšeg izgovora prešlo u N – Uništa. Ova zadnja teorija ima uporište i u jednom sudskom spisu u Trogiru gdje jedan seljak iz Zagore tuži drugog da mu isplati naknadu, jer je od njega posudio magarca na tri dana za odlazak na ispašu svojim ovcama, koje su bile u Humištu i da će magarca za tri dana vratiti, ali kako se vratio tek za sedam dana, morao je platiti odštetu. Humišta zasigurno nisu značila Hum u Hercegovini, jer je za put do Hercegovine i natrag trebalo više od tri dana, koliko je bilo dovoljno do Uništa. Humišta – Uništa su bila ispasište kamo su stanovnici oko Vrlike tjerali blago ljeti na ispašu, a kad je udarena granica ispod Uniškog polja, zbog turskih zakona o ispaši (neki zbog hajdukovanja), počelo se polovinom osamnaestog stoljeća gore stalno prebivati i tako nastade selo. Stanovnici Uništa sve donedavno su ovce iz primorskih mjesta čuvali na Dinari za plaću, a u novije vrijeme tim zanatom se bavi samo jedna obitelj. Uništa su naselili predci današnjih stanovnika krajem sedamnaestog stoljeća, koji su doselili iz sela Maovica iznad Vrlike, što se zna iz usmene predaje, a i prezimena su jednaka maovičkim. Galioti su se prije zvali Brajkovići i Medvidovići, a u Maovice su došli iz Igrana nakon poraza omiških knezova Kačića kada su protjerani tzv. gusari od Mlečana iz područja od Omiša do Norina. Grizelj je prezime čiji su predci prije Maovica živjeli u Hercegovini; Samardžići i Škoro su vjerojatno došli na Maovice iz Bosne. Petkovići i Maljkovići su pravoslavni, dok su pravoslavni Kovačevići i Utrženi doselili iz Podosoja i Kosora u Vrličkom polju. Prije toga su svi pravoslavni živjeli u istočnoj Hercegovini. Uniško Donje Selo je udaljeno od Uniškoga Velikog Sela oko osamsto metara i nalazi se tik uz granicu s Dalmacijom. Kako su došli zadnji, pripao im je samo onaj dio zemlje koji je bio pod trnjem i korovom, koji su oni očistili, a zatim mijenjali za njive ispod svojih kuća. U toj razmjeni dano im je dopuštenje da mogu izgraditi i crkvu na mjestu gdje je nekad bila crkva Svetog Jure (prema prof. I. Cicvariću) i oko koje se nalazilo katoličko groblje, a katolici su izgradili novu crkvu bliže kućama više sela, dok su se nastavili pokapati u starom groblju u polju. Zanimljivo je da stanovnici iz Donjeg Sela nisu smjeli dolaziti u Veliko Selo, a ako bi se netko odvažio doći, bio bi grubo izbačen; kada bi išli na planinu (Uniške doce gdje su bile staje i košare) po sijeno ili drva, išli su putem koji je vodio poviše sela. Tako je bilo sve do poslije Drugoga svjetskog rata, kada su počeli ići putem kroz selo. Pleme Škoro je izumrlo, a u selu se prepričavalo kako im se “kolino” uništilo zbog nevjere: naime kada su bili veliki godišnji stočni pazari u Vrlici, a najveći budu za sv. Filipa i Jakova i za Rožaricu (Gospa od Ružarija), tada bi preko Uništa ljudi iz gornjih krajeva (od Petrovca, Drvara i Grahova) vodili blago na prodaju. Škoro je imao kuma Gornjaka koji je u Vrliku gonio vola i tamo ga prodao, a na povratku je svratio u kuma. Kum Škoro ga je lijepo ugostio, a kad je ovaj htio ići kući, ponudi se kum da ga otprati kao da će ga on provesti i čuvati od hajduka koji bi ga mogli putem opljačkati i ubiti. Kumu Gornjaku je bila draga tolika kumova pažnja, no kad su došli iza Uniških dolaca, izvadi kum kuburu i ubija Gornjaka te mu uzima novac. Na tom mjestu je navodno izrastao trn i može se izdaleka vidjeti kako i danas uspravno stoji u Biloborima, budeći maštu onih koji znaju za ovu priču.
Crkvu iznad sela počeo je graditi fra Mijo Kotaraš godine 1897. kada su seljani molili pomoć od biskupa. Biskup banjolučki Marijan Marković (1884.-1912.) iste godine piše Zemaljskoj vladi u Sarajevo i u pismu traži pomoć za izgradnju crkve navodeći, prema savjetu fra Mije Kotaraša, da će narod prijeći u grkoistočnu vjeru ako se crkva brzo ne izgradi. Te godine Bosnu je pohodio i car Franjo Josip pa su članovi Zemaljske vlade taj posjet vladara iskoristili za gradnju raznih objekata među kojima i za crkvu u Uništima, koja je u čast caru Josipu posvećena sv. Josipu. Crkva i župna kuća završene su 3. travnja 1899. godine, a Milan Galiot, prigodom dočeka cara Franje Josipa u Travniku od njegova carskog veličanstva dobiva za crkvu sv. Josipa kao carski zavjetni dar sve relikvije koje se koriste prilikom služenja svete mise kao i pozlaćenu kutiju u kojima se čuvaju. (Ove obredne relikvije spasio je Mate Galiot, odnijevši ih godine 1941. u Vrliku, gdje ih je predao tadašnjem župniku fra Jozi, i gdje se oni i danas nalaze). U čast pedesete obljetnice vladavine cara Franje Josipa I., 31. XII. 1899. godine postavljena je spomen-ploča u crkvi, zbog čega je fra Mijo Kotaraš dobio pohvalu od kotarskih vlasti iz Knina i vlasti kotarske ispostave Grahovo. Fra Mijo Kotaraš u svojim zapisima u vrijeme gradnje crkve dotiče se i opisuje samo ondašnje stanje, ne ulazeći u opis prošlih vremena kao niti političke situacije tog kraja. I tada, godine 1896., Uništa su bila u župi Kijevo, a pripadala su Šibenskoj biskupiji. U selu je bilo 25 katoličkih i 20 pravoslavnih kuća bez ikakvog vjerskog objekta. Fra Mijo Kotaraš bilježi kako je narod bio prepušten samom sebi, bez vjerskih obreda i pouke. Kijevski župnici su dolazili samo dva-tri puta godišnje u Uništa i tada bi spavali u jari s blagom i tu služili misu. Zato ne čudi da su i sveti sakramenti slabo primani jer župnici nisu redovito vjerski nauk prenosili i narod pripremali. Poslije Prvoga svjetskog rata u Uništa je došao svećenik iz banjolučkog episkopata, koji je tamo bio na službi do godine 1934., kada Uništa Papa daje šibenskoj biskupiji. Od tada Uništa ostaju bez svećenika sve do današnjih dana. Crkva je porušena godine 1941. i obnovljena godine 1967. za vrijeme župnika fra Jerka Eterovića. Fra Jerko je u Kronici zapisao gotovo iste riječi koje je nekad pisao fra Mijo Kotaraš – …Vjerski je život nikakav, u katolika vlada strah od komunističkih vlasti, a djeca ne znaju osnovne molitve, a posebno veliko čuđenje izazivaju miješani brakovi. Ne bismo ulazili u raščlambe poradi čega se zaboravlja odgovornost crkve kad su u pitanju ovakva mjesta koja su ostavljena bez stalne svećeničke prisutnosti. U grahovskim selima svećenik je posljednji put boravio u osobi don Jurja Gospodnetića, kojeg su četnici ubili godine 1941., a nakon toga prvi svećenik dolazi voditi službu Božju tek godine 1960., pri blagoslovu vršeći i popis katolika oko Grahova. Čudeći se kako je opala i izgubila se vjera kod tako dobrih katolika kakvi su bili nekad, i sam konstatira da je ovaj kraj dvadeset godina bio prepušten bezbožnicima. Katolici iz Uništa su krstili djecu, vjenčavali se i obavljali sve vjerske obrede u crkvama u Vrlici i Kijevu. Zašto župnici iz Kijeva nisu redovito dolazili u selo i provodili poduku djece, samo oni mogu kazati. Za vrijeme župnika fra Mate Gverića (1987.-27. VIII. 1991.) uvedena je vjerska poduka, a sveta misa se služila češće nego prije. Crkvu sv. Josipa srušili su četnici do temelja tijekom Domovinskoga rata, 19. I. 1993. godine. Od detonacije prilikom rušenja oštećene su mnoge kuće. Sadašnji župnik fra Jakov Prcela za misni obred koristi seoski dom, a misa se služi svake nedjelje i za blagdane, usprkos činjenici da je vrlo malo stanovnika u selu.
Odmah po određivanju granice 1721. godine dvije države su uspostavile granični prijelaz, preko kojeg su išle karavane od mora ka kontinentu i obrnuto. Sav promet robe odvijao se ovdje na uniškoj “Rašteli” do dolaska Austro-ugarske vlasti, kada je probijena cesta preko Bilog briga i Vagnja za Livanjsko polje. Odmah ispod Donjeg Sela bila je turska karaula i carina, a petsto metara dalje najprije mletačka, pa austrougarska, zatim francuska, pa opet austrougarska carina ili u narodu Raštela. Današnje mjesto Kvartir nosi ime iz tog doba a znači logor: ograđeni prostor gdje je bila karantena za stoku poviše Lelasove ograde narod i danas zove Špidal. Najživlje je bilo za Napoleonove vladavine u ovim krajevima (od 1804. do 1822. kada su ulazili u sastav Ilirskih provincija), kada njegov maršal Marmont gradi tzv. Napoleonovu cestu (Drniš-Vrli ka-Uništa te priključak od Knina ka Vrlici). Cesta je izgrađena sve do ispod Uništa, a trebala je preko Uništa voditi dalje za Bosnu (spojiti se na cestu Mostar-Bihać, odnosno dionicu Livno-Bosansko Grahovo). Ovo je bio vrlo nemiran kraj gdje su se često vodile borbe s Turcima, bilo da su ih vodili hajduci ili su ih pokretale mletačke, a zatim austrougarske vlasti. Tada bi najviše stradavali Uništani koji su redovito bježali u Dalmaciju, pa su se tako u zbjegovima rodili i mnogi mještani. Nikola Grizelj Nikuta rodio se na Kuleriši ispod Kvartira gdje su za vrijeme ustanka u Bosanskoj krajini živjeli izbjegli Uništani; tu je rođen i Ivan Grizelj Ivela. Tako opasan način života stvorio je od Uništana oprezne i lukave ljude, koji su vremenom postali hajduci. Mnogi su bili poznati s obje strane granice, a najpoznatiji od svih je Marijan Galiot, koji je zamijenio Mijata Tomića na mjestu harambaše, o čemu u svojim pjesmama kazuje fra Andrija Kačić Miošić, a i danas se spominje u Mirlović Zagori gdje se sklanjao tijekom zime. Prepričava se kako je prilikom raznih natjecanja uvijek odnosio pobjede. Njegovu sablju, što ju je darovao zetu Nakiću, čuva prema načelu naslijeđa muški član obitelji Nakića u Mirlović Zagori. Književnik Emil Kazimir Žeravica iz Ježevića, opisujući put kojim Žeravice iz Boke kotorske dolaze u Ježević, spominje hajduke iz Uništa od kojih su se doseljenici skrili, da ih promatrači ne uoče s visova koji se zovu Špije ili Špijaljka. O junaštvu Uništana najslikovitije govori i sljedeći događaj. Turci su prilikom svojih posjeta Uništima i svojoj tamošnjoj vojnoj posadi imali običaj da odsjede kod nekog od seljana. Ovaj im je bio dužan zaklati najboljeg ovna i pogostiti ih, pa su idući iz Grahova put Uništa razgovarali kod koga bi na objed ovaj put. Jedan među njima reče da će kod Marka Crnog i da će mu reći da zakolje najboljeg ovna zvonara, drugi su ga odvraćali od te nakane, znajući tko je Marko, a ovaj je ostao uporan još prijeteći da će Crnom dati pljusku ako ga ne posluša. Kad su došli u selo, oko njih su se okupili mještani i Marko među njima. Prišao mu je i onaj Turčin zapovijedajući da ode zaklati ovna zvonara i govoreći da će poslije kod njega svi na ručak. Marko mu je rekao da će zaklati istog takvog ovna, ali zvonara neka mu ne dira. Tada mu je prišao Turčin i udario ga po licu. Marko Crni vadi malu pušku iza pasa i puca u Turčina. Turčin pada mrtav, a ostali Turci u strahu od mještana bježe u Grahovo. Kad je beg u Grahovu čuo što se zbilo i kakav je Crni Marko čovjek, pozvao ga je da se vrati iz Maovica, kamo se bio sklonio, da mu neće ništa. Tako je i bilo.
Stanovnici Uništa, dok su živjeli na Maovicama prije nego su zasnovali obitelji i počeli tamo živjeti zastalno, koristili su samo mali dio današnje katastarske općine Uništa i to samo polje i planinski dio prema Velikom batu do vrha. Planinu Dinaru prema Troglavu i današnje Uniške doce koristili su za ispašu svojih stada stanovnici iz Petrova polja, Drniša i Promine. Taj dio prelazi u posjed Uništana (većinom Hrvata) nakon ubojstva jednog Uništanina kojeg je ubio neki Brajica iz Pokrovnika. To je bilo ovako: Uništanin hajduk Grizelj, zvan Biber – svaki je dan išao presresti momka koji je od kolibe na magarcu gonio hranu čobanima na vršinama, gdje su ovce plandovale, i otimao mu sve. Jednom je došao nekakav Brajica u posjet čobanima, a momak koji je trebao goniti hranu čobanima ispred kolibe stajao je i dvojio kojim bi putem krenuo da izbjegne Bibera. To je čuo Brajica te rekao da se ne brine jer će on tog dana odnijeti hranu čobanima. Brajica se odjenuo u žensko i kad je Biber stao ispred njega u namjeri da rastovari magarca, Brajica je izvadio kuburu ispod pregače i ubio ga. Čobani su u strahu od osvete brzo okupili stada i potjerali ih prema Drnišu. Za to vrijeme Uništani su očekivali Bibera s hranom. Kad se nije pojavio do mraka, znali su da se nešto dogodilo. Izvidnica je dojavila da su Petropoljci užurbano otišli s planine. Brzo su se okupili i krenuli da ih preteknu prije zore u Ruji. Postavili su zasjedu te je odjednom nešto počelo lomiti grane, krećući se prema njima. Pomislili su da su čobani pa su zapucali u grmlje. I našli mrtvo magare. Poslije se govorilo da je netko rekao: “Jedan naš, jedan njihov”. O istom Kijevljani se šale: “Vuci zalajaše, pasi zavijaše, brate moj, skočilo malo i veliko, kad na Priviji broj, broj, ono samo troj.” Nakon toga događaja Turci zabraniše dolazak pastira iz Petrova polja te taj prostor daju Uništanima. Dobivši nove posjede za kosidbu i ispašu stoke, stanovnici Uništa počeli su živjeti mirnijim životom, ostavivši se hajdukovanja, a mnogi su počeli odlaziti na rad u razne krajeve pod austrougarskom vlašću, gdje su neki i ostajali zasnovavši obitelji.
Ljeti su svi stanovnici sa stokom izlazili na Planinu, poslije prozvanu Uniški doci. Mnogi su odlazili u Primorje i od tamošnjih seljaka uzimali ovce koje bi čuvali tijekom ljeta. Za svaku ovcu čoban je bio dužan dati pola sira na jesen gazdi kad bi mu vraćao ovce. Gazda bi kao nekakvu plaću čobanu davao pola litre vina. Po vino se obično dolazilo uoči Božića, kada bi svaki pojavak (vlasnik ovaca) u mješinu ulio svoj dio. U mješini se tako znalo skupiti vino od desetak pojavaka; može se samo pretpostaviti od koliko čaša bi se napio onaj tko je takvo vino pio. Uz to vino vezana je i jedna zgoda. Kad se obnavljala crkva u vrijeme fra Jerka Eterovića, pokraj nje su naišli Niko Čiča i Mirko koji se fratru predstavio kao Jure. Pogošćeni su vinom iz mješine, a kad su se uputili prema torini na planini, Niko je pao s konja, a pronašla ga je tetka i povela u selo. Čiči se od žita koje je dozrijelo, a obasjano mjesečinom u ljetnoj noći, učinilo da vidi more ispod šibeničkog sela Grebaštice.
O vremenu prije turskih osvajanja nema nekih pouzdanih podataka, ne priča se o drevnim i srednjovjekovnim gradovima kojih je uokolo planine Dinare, a posebno oko rijeke Cetine, bilo mnogo. Ipak, u narodu postoje nejasne priče koje su znali samo rijetki kao npr. Marko Milaš, pravoslavac iz sela Cetine. Za Milaše i Barišiće, i većinu pravoslavnih iz ovih krajeva književnik Emil Kazimir Žeravica tvrdi kako su se poturčili, a kada su se Turci povukli iz Cetine oni su prešli na pravoslavlje, jer Katolička crkva nije prihvaćala otpadnike. Od predaja, zanimljiva je legenda koju je pričao Mićo Galiot, godine 1975., a tada je imao više od 90 godina. Kazivao je da su ovdje živjeli neki ljudi kojima je vladala žena i da je ovo cetinsko polje bilo sve pod vodom, a tada je ta vladarica dala prokopati kanal u Baleku i voda je oslobodila ovo današnje polje, gdje su se podigli gradovi. Jedan grad je bio u današnjim Koljanima, a drugi poviše Lukovače. Postojale su i mnoge vojne utvrde, kao što je današnji Glavaš i Prozor iznad Vrlike. Kad su poslije prešli na kršćanstvo, sagradili su nove gradove oko izvora rijeke Cetine i podigli zavjetne crkve. Spominjao je nekakve osvajače s istoka koji su sve razorili te zvona s crkve sv. Spasa bacili u vrelo Glavaš, a narod koji se nije sklonio pobili i u sužanjstvo odveli. Kazivao mi je tada i Mate Galiot, koji je imao više od 70 godina, kako je u to srednjovjekovno predtursko vrijeme mogla mačka hodati po šljimenu od Glavaša do Modraša – koliko je tu hrvatskog naroda živjelo. Prema mišljenju nekih povjesničara, grad Vrh rika se nalazio iznad rijeke Cetine, gdje se sastaju sve pritoke, a to je u Koljanima. Ime današnjeg grada Vrlike nema nikakve veze s imenom Vrh rike. Vrlika je dobila ime po tome što je izgrađena na Vr’lita (na vrhu litice), kao što je i Sinj dobio ime – Visinj (grad na visini). Hrvati su se ponovno vratili živjeti oko vrela rijeke Cetine gdje su mirno živjeli do provale Turaka. Stare gradove nisu obnovili nego su obnovili samo neke utvrde kao Glavaš i Prozor nad Vrlikom, a obnovljena je i crkva sv. Spasa. Turci osvajaju ove krajeve (uglavnom 1522.), a narod se sklanja pod mletačku zaštitu u Primorju. Tako stoji zapisano kod fra Josipa Ante Solde kako je fra Juraj Cetinjanin odveo narod od Vrh rike na otoke Olib i Silbu, a jedan dio je otišao u Liku. Iz Like su otišli na sjever Bačke, pa su današnji Bunjevci zapravo Hrvati s područja planine Dinare, jer su nastambe, u kojima su živjeli, stanovnici oko Cetine i Dinare zvali prije, a i danas bunje. Sigurno je da tako brojan narod koji je živio oko planine Dinare nije mogao nestati, čijih toliko ostataka gradova i grobova pronalazimo, primjerice crkva sv. Spasa i ostatci još neistražene crkve u Vukovića vrilu nedaleko od crkve sv. Spasa za što je povjesničar i arheolog pokojni Stjepan Gunjača napisao da su to ostatci biskupije ili samostana. Mogla bi to biti crkva sv. Jure “ispod planine” koju spominje prof. I. Cicvarić. Danas imamo nazive za Bunjevačko brdo, Bunjevačko groblje, a pravoslavni u govoru Hrvate i danas nazivaju Bunjevcima. Spomenuti Mate Galiot znao je i pjesmu o banu Celiću koji je postao beg. Pjesmu nisam zapisao, a kako je Mate u međuvremenu umro, prepričat ću je prema sjećanju. Umro je stari ban i okupe se svi velikaši iz ovih krajeva u Glavašu, koji je bio bansko središte, da izaberu novog bana. Stari ban je imao sina i kad su velikaši izabrali njega za novog bana ustane jedan od nazočnih i reče, kako novi ban nije banov nego krmarov (svinjarov) sin te da zato ne može biti banom. Mladi ban ode majci koja mu sve potvrdi, na što se on izbezumi i uteče u Stambul, gdje se poturči. Zamalo, sultan mu dade vojsku s kojom dođe u ove krajeve i opustoši Cetinu, a Vrliku razori i narod odvede u roblje. Pjesma ide ovako: “Od Colića roda i plemena poturči se u mlada vremena”. Tada su u opustošeni kraj oko izvora rijeke Cetine fratri doveli Hrvate iz Bosne i zapadne Hercegovine te ih ponovno naselili. Od domaćeg stanovništva malo ih je ostalo, a zanemarivo malo ih se vratilo iz izgnanstva, pa zato nema priča i legenda iz starih vremena. Za legendu o banu koji je postao beg, postoji povijesna sličnost s nekim događajima iz tog doba. Tako npr. prema podatcima prof. I. Cicvarića “za zasluge u vrijeme bana Kotromanića, Grgur Galešić je dobio grad Bistrički i župnu čast u Hlivnu. Imao je i sina kojem se oduzima posjed i županska čast jer je podržavao suparničkog kralja”.
O naseljavanju pravoslavnih na ova područja oko planine Dinare pišu u svojim prilozima u ovom Zborniku drugi autori u svjetlu povijesnih događaja i činjenica. Granica koja je određena 1699. mirom u Srijemskim Karlovcima razdvojila je ovdje narod u dvije države, ali nije promijenila narodnu srž jer su ostali isti običaji, ista narodna nošnja i iste pjesme ojkalice u Uništima i selima oko Grahovskog polja kao i u Vrlici, Kijevu i njihovoj okolici. Postoji i pjevanje s prstom u uhu, kako su pjevali čobani za ovcama nabrajajući razne događaje ili pjevajući o curama. Uništani su bili vješti u sviranju dipala, a svirale ili dvojnice bilo je milina slušati. Kolo se igralo jednako kao i u Vrličkom kraju, za vrijeme blagdana i svadbenih veselja. Posebno veselo bilo je u kućama gdje je bila neka djevojka za udaju kad bi se spremalo na dernek u Vrliku. Nakon pješačenja, po dolasku u Vrliku, majka bi kćeri davala malo vina da se u licu zarumeni ne bi li je, dok bi igrali kolo, netko zamijetio i iz kola umakao (tj. odveo svojoj kući, kakav je običaj bio sve do nedavno). Uništani su se većinom ženili iz svojega sela, a samo rijetki su dovodili cure iz drugih mjesta jer se curama nije sviđalo ići u planinu za ovcama što je većinom ženska čeljad i činila. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.) mnogi iz Dalmatinske zagore odlaze u Beograd gdje su radili kao nosači. U Beograd odlaze i Uništani koji su tamo radili od jeseni do proljeća kada bi se vraćali kućama, a ljeti bi odlazili sa stokom na ispašu u planinu Dinaru. Mnogi su pješačili iz Beograda do Uništa, a najbrži je bio Mićo Petrov. On je, prema pričanju mještana, taj put iz Beograda do Uništa prelazio za sedamnaest dana. Sličnim načinom se živjelo sve do sredine šezdesetih godina kada se počinje ići raditi većinom u tvornicu u Dugom Ratu kod Omiša te u Njemačku. Rat u travnju 1941. i uspostava NDH okupila je Hrvate Uništa pod barjak hrvatstva. Većina sposobnih muškaraca uključila se u oružane postrojbe ili vlasti NDH u Grahovu, Crnom Lugu i Uništima. U Uništima je krajem lipnja i početkom srpnja 1941. ustrojena i zasebna oružana seoska straža za zaštitu sela, što se pokazalo spasonosnim rješenjem. Kad je potkraj srpnja 1941. počela srpska pobuna oko Grahova i progon Hrvata iz tamošnjih sela, Uništa prognanima služe kao siguran prolaz prema Kijevu. Pobuna 27. VII. 1941. godine Uništa nije zahvatila iako je bilo nekoliko hrvatskih žrtava, te se zahvaljujući seoskoj straži fronta ustalila nadomak mjesta. No, već nakon nekoliko mjeseci, kad su četnici potpuno očistili Grahovo i okolna sela od Hrvata 23. veljače 1942. godine na red dolaze i Uništa. Hrvati iz Uništa sklanjaju se u Kijevo, a otuda preko Drniša većinom u Hrtkovce. U Srijemu su ostali sve do prodora Crvene armije i partizanskih formacija, a tada se sklanjaju u Ivankovo, kod Vinkovaca. Manji dio civila pošao je za vojskom NDH prema Austriji, ali su vraćeni i većinom upućeni u Uništa.
Prema odluci vrhovnih partizanskih vlasti da svatko od izbjeglica ide svojoj kući, sve hrvatske obitelji koje su tijekom rata (1941.-1945.) izbjegle, vratile su se u proljeće i jesen godine 1946. u Uništa. Kako su ih samo dočekali tamošnji Srbi koji su se nadali da se Hrvati nikad neće vratiti, jer su bili već razdijelili njihovu imovinu među sobom? Psovali su im “ustašku” majku u svakoj prigodi čak i svakom djetetu, no prave muke za uniške Hrvate nastale su tek sa čistkama i radnim obvezama. Seoske srpske vlasti su pod prijetnjom radne obveze prisiljavali ljude da rade njihovu zemlju. Ako bi netko htio svoje uraditi prije nego propane od sunca ili kiše, kao pokositi travu ili žito, a prije ga je zvao komunistički odbornik da radi u njega, jao si ga je bilo takvom drzniku. Tako je npr. Srbin Ilija Barišin, odbornik, vukao Hrvata Karima niz jednu ledinu, a i dobro ga je izudarao zato što nije prije pokupio njegovo sijeno. Govorio je: “Imam te u torbaku!“ Maleno selo kao Unište imalo je u oružanim postrojbama NDH 40 vojnika, kućama se nije vratilo njih 20, a kraj rata nije dočekalo ni osmero civila koje su četnici ubili. Kad se tome dodaju i poslijeratne žrtve, ukupno stradalih Hrvata bilo je 34. To je za ovako mali broj mještana golem broj žrtava, pogotovo zato što su gotovo svi oni bili mladi ljudi. U poraću i poslije u Uništima se živjelo vrlo teško, a posebno teško oni mještani Hrvati koji su u ratu ostali bez svega. Hrvati su morali obnoviti imanja i nabaviti stoku koju nisu dobivali od komunističkih vlasti, kao što su dobili stanovnici nekih drugih krajeva. Gotovo svaka pravoslavna kuća imala je primanja prema sudjelovanju u partizanskoj borbi, dok su njihovi susjedi katolici, od kojih su većina bili u oružanim postrojbama i vlastima NDH, bili prisiljeni teško raditi odlazeći u Srijem u berbu kukuruza, a zatim u tvornice u okolici Splita i u Njemačku. Osamdesetih godina vidjelo se da je u Uništima postojala razlika u kulturi između Hrvata i Srba iako su živjeli u istom selu. Hrvati su svojim radom napravili i uredili svoje kuće, dok su pravoslavne većinom ostale kao što su bile nakon rata. Nakon rata općina je od 1945. do 1956. godine bila u Crnom Lugu, a tada se ukida i prelazi u Bosansko Grahovo, koje je općina Uništima i danas. Do Drugoga svjetskog rata upravno središte Uništima je bilo Bosansko Grahovo, koje je određeno vrijeme bilo kotarska ispostava livanjskog kotara, a uoči rata postalo je samostalni kotar. Do 1956. pripadalo je travničkom okrugu, a tada ulazi u sustav bihaćkog okruga. Prije Domovinskog rata upravno središte bila je Banja Luka, gdje su Grahovljaci mogli koristiti zdravstvene usluge i razne druge potrebe. Položaj Uništa je u novije vrijeme s obzirom na prometnu izoliranost neodrživ. Da bi se došlo do općinskog središta u Grahovu, treba proći 72 km, a pritom se mora proći dva puta državna granica. U bivšoj državi to nije bio problem samo za mještane nego i za općinske vlasti. Jednom je prigodom neki Veso nakon drmusanja po makadamskom putu izbacio iz sebe: “Lakše je doći u Moskvu nego u Uništa.” Zbog nepovezanosti s općinskim središtem mnogi su se odjavili iz Uništa i prijavili u Kijevo i Knin, kako bi se mogli i liječiti u Hrvatskoj. Prijavili su se u Kijevo i neki Srbi i to oni koji su godine 1948. kad je bio referendum za pripajanje sela Uništa općini Vrlika, tj. Hrvatskoj, bili protiv njegova pripajanja “ustašama”. Na tome referendumu 1948. za pripajanje sela Hrvatskoj glasovalo je 37 glava domaćinstva a samo ih je 7 bilo protiv. Tih sedam su bili pravi četnici koji su pri kraju rata prešli u partizane. Oni su se žestoko usprotivili odluci uniških Hrvata te su uz pomoć vlasti u B. Grahovu uspjeli da se odluka referenduma, tj. volja naroda, ne provede tako da su Uništa, umjesto općini Vrlika priključena općini Crni Lug i tako dalje ostala u sastavu Bosne i Hercegovine. Veliki broj Hrvata Uništa od 1941. iselio se u druga mjesta i krajeve, a najviše u Hrtkovce (odakle su tijekom Domovinskog rata protjerani u Republiku Hrvatsku). Proces iseljavanja nastavljen je i dalje tako da potkraj osamdesetih godina niti jedan Hrvat iz Uništa nije bio više prijavljen u općini Bosansko Grahovo. Vjerske obrede, vjenčanja i krštenja djece obavljali su u Kijevu. Djeca su se rađala u bolnici u Kninu gdje su i upisivana u matične knjige, te su Uništa zapravo već prešla u Hrvatsku, što će se, nadamo se, uskoro i formalno dogoditi kad se usvoji dogovor o granicama između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Ovaj kraj i ovdašnji Hrvati ponovno su u razdoblju od 1991. do 1995. doživjeli razaranja i stradanja od Srba iz ovih krajeva. I ovaj put su Srbi zadojeni velikosrpskom ideologijom uz poticaj, zapovijed i materijalnu i moralnu potporu iz Beograda činili sve kako bi zatrli hrvatski narod na prostoru zamišljene velike Srbije, na crti Virovitica-Sisak-Karlovac-Ogulin-Karlobag i potom ga pripojili Srbiji. Postoji poučna izreka: “Živjeti ovdje, a Boga moliti da kiša padne u Kragujevcu, nije dobro.” Posljedice ovoga bile su strašne. Svi Hrvati morali su napustiti svoja stoljetna ognjišta, sva pokretna imovina im je opljačkana, a nepokretna uništena. Dio ih je stradao. No ovi velikosrpski četnički planovi i san o velikoj Srbiji razbili su se zbog hrvatskog otpora. Nakon uspješnih operacija postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (u kojima su se nalazili i bosanskograhovski Hrvati) i Hrvatske vojske godine 1995. vojno su porazili srpskog agresora. Time su se stvorile mogućnosti da se prognani Hrvati s područja Bosanskog Grahova (uključujući i Uništa) mogu ponovno vratiti na svoja stoljetna ognjišta.
Porazno je statističko stanje kad su u pitanju Uništa. Tako je prema fra Miji Kotarašu godine 1898. u Uništima bilo 25 katoličkih obitelji, a kako je tada obitelji činila mnogobrojna čeljad (negdje i po 30 i više), možemo kazati da je u selu bilo oko dvjesto Hrvata. Prema popisu što ga je učinila Marija Galiot, Čarugina, u Uništima je godine 1940. živjela 61 obitelj sa 262 člana. Prema istom izvoru godine 1990. u selu je bilo 35 obitelji i 100 članova, a godine 2000. u Uništima je samo 13 obitelji sa 20 mahom starijih ljudi. Od godine 1970. do 1991. iz sela u druge krajeve otišla je 71 obitelj sa 231 članom; prije godine 1950. do 1970. iselile su 54 obitelji sa 167 članova, što čini broj od 124 obitelji sa 398 članova. Danas Uništana ima najviše u Hrvatskoj i to pretežito u Kninu, gdje su se smjestili nakon vojno-redarstvene operacije Oluja (izvedena u kolovozu 1995.). No ima ih i u inozemstvu od zapadne Europe pa sve do daleke Australije i Kanade. Temeljem prikupljenih podataka koje mi je rekla Marija Galiot Čarugina, donosim popis glava obitelji Uništana iz 1940., tj. uoči Drugoga svjetskog rata, zatim iz 1990., tj. uoči Domovinskog rata i danas, godine 2000. Oni pokazuju kako se broj obitelji i njihovih članova pa tako i ukupan broj Hrvata u Uništima naveliko smanjivao.


Pročitajte više...
 
Žrtve II. svjetskog rata i poraća (1. dio)
Napisao Tomislav, April 28th, 2009   

Tekst preuzet u originalu iz knjige ‘HRVATI DINARE – Život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka’, dozvolom i dobrotom autora:

Bosansko Grahovo je većini stanovnika današnje BiH i Hrvatske kraj o kojem se vrlo malo ili gotovo ništa ne zna; posebno je povijest ovog kraja prava nepoznanica, kako za obična čovjeka, tako često i za povjesničare. Povijest Grahova i cijelog kraja oko Grahova u prošlim vremenima bila je vrlo burna. To ne čudi budući da je preko ovoga područja vodila još od rimskih vremena pa do danas glavna prometna veza između mora i unutrašnjosti. Isto je bilo i u doba srednjovjekovne hrvatske narodne države, zato je ovaj pro-stor imao veliko značenje u prošlosti Hrvata. To je već potvrđeno i u arheološkim istraživanjima, kako onima s konca XIX. stoljeća tako i u najnovijim. Dio novih spoznaja o Dinari i stanovnicima koji su prebivali na tim prostorima te o najznačajnijim povijesnim zbivanjima donosimo u nekoliko radova znanstvenika istraživača u ovoj knjizi.
Gotovo se sa sigurnošću može ustvrditi kako su ovaj prostor naseljavali ljudi još u prapovijesno doba. Od ilirskih tragova postojanja sve vrvi različitim dokazima na svakom koraku oko Grahova te planina Dinare, Šatora i Vilice. Tako se pronalaze ostatci njihovih utvrda i grobova, a sačuvalo se i do danas u upotrebi niz naziva i toponima ilirskog podrijetla. O rimskim naseobinama i utvrdama govore i neki istaknuti povjesničari i arheolozi. Spomenut ću samo don Franu Bulića, koji je i osobno posjetio taj kraj, te provodio manja istraživanja. On je na temelju toga pokušao dokazati da je na tom području bio grad Stridon, rodno mjesto sv. Jeronima, dok je Karl Patsch istraživao rimske naseobine u Grahovu. Najznačajnija istraživanja poduzeta su nakon što je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, kada je Dominik Kovačević, upravitelj Grahova, bio na čelu ekipe stručnjaka koji su evidentirali nalazišta te neka od njih i istražili. U to doba svojevrsnu evidenciju vrši i Sava M. Babić, pravoslavni učitelj u B. Grahovu rodom iz Sarajeva. On sve ovdašnje stare gradove i groblja svrstava u “praistorijsko i rimsko doba”. Za njega ne postoje Iliri, ne postoji rano kršćanstvo, a posebno ne postoji rani srednji vijek ni doba hrvatskih vladara, koji su prebivali upravo na ovim područjima. Babić u svojim bilješkama govori o grobljima u Pećima i Grkovcima, ali ne navodi čija su, jesu li u njima pokopani katolici ili netko druge vjere. Neupitno je da su ti grobovi iz srednjeg vijeka, a sam položaj, s uzglavljem prema zapadu, kazuje nam da su u njima pokopani katolici. Zato Babić izbjegava spomenuti sve što bi svjedočilo kako su ovdje nekad u velikom broju živjeli samo Hrvati. Spominjući Mramorno groblje – koje se nalazi ispod grahovske Gradine i, koje prema njemu, potječe iz prastarog doba, ne može izbjeći podatak da je u tom groblju pokopavano i stanovništvo koje je živjelo tu poslije “rimskog vremena”, tijekom srednjega vijeka, ali ni slučajno ne spominje da su to Hrvati. Opisujući tri stara groba Babić govori “da one duguljaste vrlo istrošene ploče potječu iz rimskog vremena” – dok u opisu tragova na nadgrobnim pločama govori o udubljenjima u obliku križa, ali to ne povezuje sa starohrvatskim grobnicama kakvih je mnogo u Cetini oko crkve Sv. Spasa. Samo u Mramornom groblju takvih grobova i nadgrobnih ploča bilo je više od tisuću na početku dvadesetog stoljeća, a kad se uzmu u obzir dimenzije ostataka starog grada na Gradini i mnogi drugi ostatci naselja u ovom kraju možemo ustvrditi da je ovaj kraj oko Dinare imao veliko značenje u prošlosti.
Kako će stručnjaci istraživači govoriti u svojim prilozima o rezultatima istraživanja i o povijesnim činjenicama, ja ću se dotaknuti nekih narodnih predaja. Držim kako stanje ovih krajeva u prošlosti ne treba gledati sa sadašnjeg stajališta administrativno-teritorijalne podijeljenosti na dvije države, koja je rezultat novijih povijesnih zbivanja. Ove krajeve treba gledati kao cjelinu kakva je bila prije turskog zemana, austrougarske podijeljenosti i srpske dominacije u dvadesetom stoljeću, kada je udarena granica prema vrhovima planine Plješevice, Dinarom sve do Konavala gdje je širina Hrvatske svedena na malo deblju crtu na zemljovidima. Budući da granica Dinarom ide na štetu Hrvatske, narod oko Grahova je govorio: “Turci vole zaviriti Dalmatincu u lonac, zato su svi vrhovi u Turaka.” Ova izreka je gorka istina koja se pokazala zbiljom u svim dosadašnjim previranjima i ratovima. Kada su u Domovinskom ratu postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske zauzele vrhove Dinare, stvorili su preduvjete za oslobađanje svih okolnih okupiranih dijelova Hrvatske (od sjeverne Dalmacije i Like preko Korduna do Banovine). Koliko je važan planinski vrh Veliki bat (1.854 m/nv) na Dinari, govori izjava Mile Martića, jednog od vođa kninske pobune, izrečena okupljenim Srbima u svibnju 1995., neposredno nakon poraza srpskih postrojba u zapadnoj Slavoniji od Hrvatske vojske i policije u akciji Bljesak (30. IV. 1995.-2. V. 1995.). Martić im je izjavio: “Ako smo i izgubili zapadnu Slavoniju, jučer smo osvojili Veliki bat.” Prema grobovima i grobljima kojih oko Grahova ima dosta kao i ostatcima utvrda, gradova i crkava možemo zaključiti da je ovdje živjelo stanovništvo koje se uglavnom bavilo stočarstvom, što je bila glavna grana privređivanja sve do nedavno, jer ovaj kraj za to ima sve preduvjete. Sve do Domovinskoga rata (1991.-1995.) na planinama Plješevici, Vilici, Šatoru i Dinari u vrijeme ljetne ispaše svoja stada su izgonili domaći pastiri, kao i pastiri iz okolice Benkovca, Knina, Promine, Drniša i Vrlike. Tako je samo na Dinari bilo pedesetih godina na ispaši čak oko 40.000 ovaca i oko 5.000 goveda. O pastirskom životu stanovnika Ravnih kotara pisao je fra F. Nimac, koji je opisao kako se blago gonilo na planinu Šator kao i život pastira u planini.
Hrvati su relativno mirno živjeli na prostoru Grahova (ako izuzmemo sukobe između plemića) sve do provale Tatara (1232. do 1248.) koji su srušili i crkvu Sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine i obližnji grad Vrhriku (koji se nalazio poviše rijeke), kada Hrvati i s ovog područja prvi put bježe prema moru, vrativši se na svoja prijašnja prebivališta na grahovskom području nakon povlačenja Tatara. Prema nalazima iz katoličkih groblja u Vilici, Grkovcima i Peuljima nastavili su uglavnom mirno živjeti sve do nove opasnosti s istoka i provale Turaka.
Turci ovo područje zauzimaju kada i Knin, godine 1522. Hrvati ponovno bježe većinom u slobodna područja Dalmacije, te se ne vraćaju u grahovski kraj (jer se ovaj osvajač dugo nije povukao), nego su stoljećima ostali živjeti u novim krajevima, pretežno oko planine Promine i Svilaje, gdje su zasnovali nova naselja. Dio Hrvata na grahovskom području koji je ostao, baveći se i dalje stočarstvom, najvjerojatnije je promijenio vjeru uključujući se u daljnje turske akcije prema Hrvatskoj. Turci su se učvrstili i u osvojenim krajevima od Grahova preko Knina i Drniša sve do blizu Zadra, Biograda, Šibenika, Trogira i Splita (koji su ostali pod mletačkom vlašću). No, dio tih osvojenih krajeva ostao je pust, pa su Turci obećali kako će dopustiti ispašu samo onom stočaru koji bude stalno boravio u mjestu ispaše. Tako se Hrvati iz Dalmacije ponovno vraćaju na svoja nekadašnja imanja, koja su u međuvremenu postala vlasništvo begova, a za korištenje pašnjaka moraju plaćati porez. Hrvati iz okolice Promine koristili su pasišta na planinama Dinari i Šatoru, oni iz Ravnih kotara pasišta na planini Vilici, a stanovnici iz Vrličke krajine pasišta na planini Dinari kod mjesta Uništa. Na planinu su izlazili u rano proljeće, gdje su živjeli u kolibama (bunje), a kad bi pali veliki snjegovi, vraćali bi se u stalno prebivalište, u donje krajeve prema Primorju. Tako se živjelo sve do devetnaestog stoljeća i slabljenja moći Turskog Carstva, osim malog broja onih koji su ostajali na turskoj strani, ogriješivši se o mletačke zakone. Tada Hrvati kupuju od bega Sirčića zemlju u polju Graovu, i tako se za stalno nastanjuju i grade kuće u i oko Graovskog polja. Tako su nastala naselja Obljaj, Odžak, Ugarci, Korita, Luka i samo Grahovo. Sam naziv današnjeg Grahova potječe od imena polja Graova na kojem se sadio graovac (grah) sigurno prije turskih osvajanja. U sedamnaestom stoljeću u ove krajeve došli su i pravoslavci, koje grahovski Hrvati danas zovu Vlasi, nastanjujući se u okolne planine; oko polja ih gotovo nije bilo sve do poslije Drugoga svjetskog rata. Prema popisu pučanstva rimokatoličkog župnika, u Grahovu i okolnim bližim selima bilo je godine 1935. više Hrvata nego Srba, a tako je i ostalo sve do početka rata godine 1941. Prvi put su Srbi taj odnos pokušali promijeniti za vrijeme njihova ustanka 1875. u Bosanskoj krajini, koji su podigli uz pomoć Srbije. Tako je i Golub Babić, rodom iz Trubara kod Drvara, vođa ustanika u jugozapadnoj Bosni, bio poslan iz Srbije. Pod nadzorom ustanika našla su se znatna tamošnja područja. Vojvoda Golub Babić s još 71 četovođom jugozapadne Bosne, 2. VI. 1876., u Crnim Potocima izdaje proglas u kojem proglašava ujedinjenje sa Srbijom. To ujedinjenje Bosne i Srbije ustanici su 30. VI. 1876. svečano proglasili u Trubaru. Istodobno, iz Srbije im je tada na čelo ustanika poslan pukovnik Mile Despotović.. Ustanici su nakon petodnevnih borba, 7. VIII. 1876. zauzeli i Bosansko Grahovo, iz kojeg su se Turci povukli, te ga opljačkali i zapalili. Tada su ustanici Hrvate jugozapadne Bosne protjerali, a kuće im opljačkali i zapalili. Srpsko-tursko primirje 1877. obvezivalo je i ustanike. Turske snage su početkom kolovoza 1877. u Crnim Potocima strahovito potukle srpske ustanike na čelu s Despotovićem, dok je Golub Babić sa svojim ustanicima, nekoliko dana poslije, prešao državnu granicu i kod Lapca se predao austrougarskoj vojsci. Velike sile na Berlinskom kongresu 1878. dale su Austro-Ugarskoj mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, što je ona tijekom iste godine i učinila, dok je 1908. Bosnu i Hercegovinu i anektirala, čime i formalno prestaje turska vlast u tim krajevima. Hrvati se tek tada, nakon aneksije, vraćaju na svoje posjede u Grahovu i selima oko njega i ponovno grade svoje kuće te podižu sela. No, ubrzo će se naći u novim nepovoljnim okolnostima.
U razdoblju novostvorene države Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.) pravoslavna dominacija postaje i na grahovskom području potpuna. Tada i oni pravoslavni koji se do tada nisu nacionalno iskazivali i isticali pod utjecajem politike i Srpske pravoslavne crkve polako prelaze u srpski nacionalni korpus, te se malo-pomalo uvlače u sve segmente vlasti i počinju graditi kuće u gradu i pretvarati Grahovo u čisto srpsko naselje. Da su Hrvati narod koji slabo uči od povijesti, govori nam i činjenica kako su Sarići, koji su bili vlasnici većeg dijela mjesta Grahova, ustupili pravoslavcima teren za gradnju crkve dvadesetih godina ovog stoljeća, dok katoličke nije ni bilo u gradu. Nije ih osvijestilo ni podizanje pravoslavne crkve na ostatcima katoličke crkve Sv. Roka na Gradini, nakon što su Hrvati napravili i posvetili novu crkvu Sv. Ilije u Obljaju, jer je starijem svijetu bilo nezgodno penjati se na brijeg crkvi Sv. Roka. Lukavo su pravoslavci pretvarali sve što su mogli u srpsko, a ono što nisu mogli, uništavali su, kako piše Sava M. Babić. Pišući o Mramornom groblju dotiče se i odnosa pridošlih pravoslavaca prema zatečenim kulturnim vrijednostima, kao i njihova odnosa prema vjeri i Bogu, primjerice: “U najnovije vrijeme Mramorno groblje izmiješano je s novim pravoslavnim grobljem, te se kroz to mnogo nadgrobno kamenje iskvarilo, a mnogo se i za građevinu upotrijebilo” ili “mnogo kamenje iz ovog groblja razvukoše tečajem vremena da ga upotrijebe u razne građevine, narod iz okolnih sela”. Danas nema u ovom groblju nikakvog traga tolikom broju nadgrobnih ploča, a od Babićeva vremena nije prošlo ni stotinu godina. Na mjestu nekadašnjih grobova sada je samo pravoslavno groblje. Staro kamenje su potpuno razbili, kako bi rekao Savo M. Babić, a na ostatcima staroga grada podigli su spomenik poginulim partizanima. Današnje naselje B. Grahovo osnovali su Turci, a kod Mramornog groblja imali su i oni svoje groblje; u doba Save. M. Babića još su se na njemu mogli vidjeti muslimanski nišani, no i njih su, kao i okolne brojne nadgrobne ploče iz srednjega vijeka, pravoslavci ubrzo potpuno uništili. Oko toga turskog Grahova otvorili su Sarići i Kardumi (iz Livna) prve dućane i trgovine, koje su srpski ustanici 1876. opljačkali i spalili kao i cijelo Grahovo.
Hrvati nakratko uspostavljaju ravnotežu u razdoblju svibanj-srpanj 1941. tijekom kratkotrajne vladavine Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH). U srpnju tu vlast Srbi četnici i gerilci ruše u pobuni, a Hrvate gotovo istrjebljuju. U selima oko Grahova Obljaju, Odžaku, Lukama, Ugarcima i Koritima, sve do godine 1941. živjelo je oko 1.250 Hrvata, a s Uništima i Crnim Lugom njihov ukupan broj je bio oko 1.500 Hrvata na području tadašnjeg kotara Bosansko Grahovo (bez kotarske ispostave Drvar). Stanovništvo se uglavnom bavilo stočarstvom, u manjoj mjeri i poljodjelstvom, uzgajajući raž, ječam i krumpir, a u Grahovskom polju grah. U državnim poduzećima nije bilo mnogo zaposlenih Hrvata, osim šumskih radnika u Šipadu – koji je bio u vlasništvu Nijemca, a to je isključivo bilo izvan Grahova po zapadnoj Bosni. Uspostava NDH mnoge od njih je zatekla u tim mjestima, npr. u Srnetici, Potocima, Drvaru, Sanskom Mostu i Prijedoru (uz Šipadovu željezničku prugu) gdje su radili, a mnogi zasnovali i obitelj. Najveći dio Hrvata Grahova, osobito mlađih ljudi, stupa (bilo na osnovi zakonske obveze ili dragovoljno) u oružane postrojbe NDH (od domobranstva, preko oružništva do ustaške vojnice), a dio i u službu vlasti gdje uglavnom ostaju do svibnja 1945. i propasti NDH. Većina se nije nikad vratila u Grahovo. Dio ih je izginuo u borbama diljem NDH protiv četnika i partizana, dok su većinu pobili pobjednici partizani, na križnim putevima, u logorima i na brojnim stratištima diljem Jugoslavije, a da im se ni danas za grob ne zna. U partizanskim postrojbama i u organima partizanskih vlasti, osim nekoliko, nije ih uopće bilo.
Gotovo nitko od bosanskohercegovačkih Hrvata nije u rodnom kraju dočekao kraj rata u svibnju 1945. U partizanskim strukturama te strukturama kotarskih i općinskih vlasti bili su samo Srbi među kojima i mnogi izvršitelji zločina nad grahovskim Hrvatima u srpnju 1941. i tijekom rata (poglavito pripadnici četničkih postrojba do amnestije u rujnu 1944.), a da ih za ta zlodjela nikada nitko nije pozvao na odgovornost. Svi su se oni protivili povratku preživjelih Hrvata, pa je povratak petnaestak hrvatskih grahovskih obitelji uslijedio tek godine 1946., a potom idućih godina još se vratilo nekoliko obitelji. No i te malobrojne Hrvate, koji su se povratili i namjeravali živjeti u općini B. Grahovo, pogodile su prave nedaće. Kuće su im bile uništene, sela spaljena. Ni na kakvu pomoć vlasti nisu mogli računati. I nove, komunističke vlasti u B. Grahovu nastavile su predratnu velikosrpsku politiku progona Hrvata. Pritom su se koristili najraznovrsnijim pritiscima, prijetnjama, lažnim optužbama, uhićenjima, suđenjima i ubojstvima pojedinih Hrvata. Oblik progona bilo je i oduzimanje imovine, što je pratilo i zakonodavstvo. Tako su prema Zakonu iz 1948. svim Hrvatima koji se nisu vratili u Grahovo i okolna sela, te nisu stavili svoja imanja u funkciju u kojoj su bila godine 1941., imanja oduzimaju. Mnoga imanja su oduzeta pod optužbom da su vlasnici bili “ustaše”, narodni neprijatelji. Na primjeru dvojice Hrvata, Ivana Sarića iz Obljaja i Ivana Sarića, trgovca iz Grahova, može se dobro vidjeti da se sve svodilo na čišćenje Hrvata iz općine Grahovo. Naime, oni su umrli godine 1929., a 1948. im je suđeno kao narodnim neprijateljima, dakle 19 godina nakon smrti, za što im je oduzeta imovina. Oduzeta zemlja se daje zadrugama, a vlasnicima se, u najboljem slučaju, ostavljaju okućnice. Sve je to utjecalo na daljnje iseljavanje grahovskih Hrvata u druge hrvatske krajeve, a poslije i u inozemstvo. Unatoč takvim teškim uvjetima življenja i progonima, pojedini bosanskograhovski Hrvati su nastavili živjeti na svojoj zemlji. No, život im je bio utoliko teži što od godine 1941. u Grahovu nije bilo rimokatoličkog svećenika, niti je dolazio iz druge župe poučavati djecu i održavati vjeru. U početku su se okupljali i molili zajedničke molitve npr. kod Ivana Karduma u Lukama. Udovoljavajući tužbama susjednih Srba i to su im komunističke vlasti branile. Tek godine 1960. prvi put u Grahovo dolazi svećenik iz samostana Gorice i na ruševinama crkve Sv. Ilije u Obljaju služi svetu misu. U naroda prepuštenog samog sebi bila je oslabjela vjera, a mladi su bili pod utjecajem komunističke ideologije. Neki su tu ideologiju prihvaćali iz koristi, a većina zbog straha i zapošljavanja. Djecu su krštavali u Vrpolju kod Knina, gdje su se i vjenčavali u tamošnjoj crkvi sv. Jakova (ovo pokazuje da nisu zaboravili vjeru otaca). Pritisci na Hrvate nisu prestajali. U selima koja su oni nastanjivali nije razvijana infrastruktura, a Unište se našlo potpuno prometno izolirano i bez pomoći. Tako se povećavalo siromaštvo i zaostalost. Posebno je nastavljen pritisak nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. kada su i mnogi bosanskograhovski Hrvati zbog najobičnije izjave bili uhićivani i zatvarani. No pravu ponovnu kalvariju Hrvati Grahova doživjeli su pri srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, započetu 1991., kroz brojne napade i potpuni progon do sredine 1995. Sve njihove kuće su opljačkane i potom uništene kao i crkve u Obljaju i Uništima. Grahovski Hrvati su opet morali izbjeći u najbliže Livno te u Hrvatsku. Kako se uključuju u postrojbe za borbu protiv agresora, sredinom 1992. dio izbjeglih bosanskograhovskih Hrvata osniva prvu vojnu postrojbu Hrvatskog vijeća obrane Bosansko Grahovo, a dio ih se, smještenih u Republici Hrvatskoj, uključuje u postrojbe Hrvatske vojske. U tim postrojbama sudjeluju sve do protjerivanja agresora, oslobođenja Bosanskog Grahova i uspostavljanja mira u ljeto godine 1995.
U ratu protiv grahovskih Hrvata neprijateljske struje opet su crkvu srušile u siječnju godine 1993.: tako je grahovski vjerski puk opet bez svećenika, vjerske poduke i bogoslužja. U grahovska sela nakon rata vratilo se tek nekoliko hrvatskih obitelji i to u Obljaj i Luke, dok su Korita pusta, a isto tako i Ugarci. Manji broj Hrvata iz srednje Bosne, koji su utočište našli u Grahovu, živi u nesigurnosti, u kućama čiji su vlasnici izbjegli Srbi koji se vraćaju u B. Grahovo, a međunarodna zajednica kao i hrvatske vlasti ne čine ništa kako bi se osigurali uvjeti bilo za povratak ili ostanak tih srednjobosanskih Hrvata koji nemaju drugoga sigurnog mjesta za život.
Iseljavanje Hrvata iz ovih krajeva bilo da je potaknuto ekonomskim potrebama ili izazvano pritiscima i progonima raznih osvajača, doveli su pred Domovinskog rata do potpune dominacije i vlasti Srba, koji su koristeći se time i svim mogućim pogodnostima, zauzimali malo-pomalo čitav prostor na štetu Hrvata, kojima je zaprijetilo biološko uništenje. Valja se nadati da će se stanje poboljšati i da će Hrvati ubuduće moći živjeti slobodno, potpuno ravnopravno i uspješno na ovim prostorima na kojima su živjeli stoljećima.
Udruga grahovskih Hrvata od godine 1998. djeluje s ciljem očuvanja hrvatske povijesne i kulturne baštine u ovom kraju. Svake godine, što već postaje tradicionalno, na blagdan sv. Ilije u Obljaju i Grahovu organizira se misno slavlje i kulturno-umjetnički program. Godine 1999. povodom istog blagdana organiziran je okrugli stol na temu: “Život, opstojnost i stradanje Hrvata Dinare i Grahova” – čiji su rezultat i prilozi u ovoj knjizi. Nadam se da je pokrenut kotač u rasvjetljavanju povijesti ovoga kraja kao i osiguranju opstanka Hrvata koji žele živjeti u lijepom i bogatom grahovskom kraju, gdje su i njihovi predci stoljećima živjeli.
Grahovski kraj je neistraženi prirodni biser s mnogo prirodnih ljepota. Ljepota se vidi svuda unedogled preko planine Šatora i njegova Divojačkog jezera na samom vrhu iz kojeg nastaje Unac, do Preodca i Tičeva s mnogobrojnim vrelima, potocima i jezercima. Izdiže se uvis Dinara vrhovima Troglavom, Velikim batom i samim vrhom Dinare, a dalje planina Vilica, poslije prozvana Uilica, da bi joj Srbi izmijenili ime u Ujilica, i prema Drvaru planina Jadovnik. Između njih je polje okolo kojeg su poredana sela i samo Grahovo. Uništa se kriju s dalmatinske strane planine Dinare, kako kažu Graovljani. O ljepotama ovog kraja nadajmo se da će govoriti i budući posjetitelji, ako se iskoriste prirodni preduvjeti u ovim krajevima i razvije planinski i zimski turizam. Snijega ima oko tri mjeseca u godini, na prirodnim skijaškim terenima po padinama i visovima Dinare, te bi ovaj oblik turizma mogao donijeti procvat ovom kraju i narodu.


Pročitajte više...
 
Povijest grahovskog kraja
Napisao Tomislav, April 27th, 2009   

Tekst preuzet u originalu iz knjige ‘HRVATI DINARE – Život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka’, dozvolom i dobrotom autora:




Grahovu se, na žalost, glede arheologije, nije pridavala veća pozornost. Zapravo, većina podataka koji su nam poznati o najstarijim ostatcima prošlosti ovoga područja, rezultat su više-manje slučajnosti, pa se slobodno može reći kako je ovaj prostor bijela točka na arheološkoj karti. Zašto je tomu tako, teško je precizno odgovoriti.
Odgovor zacijelo nije u tvrdnji kako ovdje niti nema pouzdanih arheoloških tragova, što bi značilo da u prošlosti čovjek nije za ovo područje, kao mogući životni prostor, imao interesa. Apsolutno isključeno! Vjerojatnije je u pitanju nešto drugo.
Naime, kako je grahovsko okružje uz samu zapadnu granicu što je administrativno dijelila Hrvatsku i od Austrije anektiranu Bosnu i Hercegovinu, upravo u vrijeme kad se arheologiji kao znanosti počela pridavati veća pozornost, a udaljeno od Sarajeva, gdje je bilo središte instalirano u instituciji Zemaljskoga muzeja, Grahovo je ostalo na margini. S druge strane, u nedalekom Kninu, i oko kojega, arheologija je doslovce cvjetala, no, upravo zbog granice arheolozi nisu imali pristupa Grahovu. U zajedničkoj državi pak, u dvjema bivšim Jugoslavijama, postojao je sasvim drukčiji razlog da se Grahovo, u arheološko-istraživačkom smislu, zaobilazi. Ne bi, naime, bilo zgodno, tamo gdje je u većini srpski živalj, otkriti moguće starohrvatske grobove ili bilo kakve druge tragove koji bi posvjedočili tisućugodišnju nazočnost Hrvata i pripadnost pitomoga grahovskoga prostora hrvatskom nacionalnom biću. Ugrozila bi se tada priča o “srpskom Grahovu”, pa da na svjetlo dana ne iziđe niti trunka hrvatske prošlosti, našla su se, ni kriva ni dužna, zanemarena i ostala razdoblja – pretpovijest i antika.
Ipak, i pokraj zanemarenosti ovoga prostora, glede arheoloških istraživanja, tijekom posljednjih stotinjak godina u literaturu je ušlo nekoliko podataka koji se odnose na, uglavnom, slučajne nalaze, ali oni zorno svjedoče o interesu za život na grahovskom području.
Svojim smještajem gotovo u središtu Grahovskog polja, izduženog u smjeru sjeverozapad-jugoistok, Grahovo zauzima vrlo važan položaj unutar širega okružja. Važnost mu podiže i činjenica što je sjecište prometnih komunikacija koje se račvaju prema Drvaru na sjeveru, Livnu na jugoistoku, te prema Glamoču na istoku i Kninu na zapadu. Svakako, dobrim dijelom današnjih cesta vodile su i trase starijih, pretpovijesnih puteva i rimskih prometnica, posebice trasama onih što se protežu kroz polje. Iako zatvoreno visokim planinama dinarskoga lanca s juga i zapada, što priječe dotok toploga daha Mediterana i klimu čine kontinentalnom, Grahovsko polje je pitoma zelena oaza, otvorena prema Drvaru i Livnu i tako povezana s ostalim područjima bosanskoga prostora. Ne baš pogodno za uzgoj poljoprivrednih kultura, Grahovsko polje i širi okolni prostor s planinskim proplancima nude izvanredne pogodnosti za bavljenje stočarstvom, posebice za uzgoj stoke sitnoga zuba. Ovdje su donedavno, zapravo sve do Domovinskog rata, bile i tradicionalne ljetne ispaše stada iz Dalmacije. Po svemu, kraj izrazite stočarske orijentacije, uz bogatstvo šumskoga fonda.
Zacijelo se slika krajolika i mogućnosti koje nudi nisu puno promijenili još od daleke pretpovijesti, od vremena prvih ljudi što su krstarili ovim prostorima. A koliko duboko u prošlost ovdje sežu tragovi ljudske nazočnosti, teško je odgovoriti. Grahovu najbliži, a zasad i najstariji nalaz, otkriven je u Gigića pećini u selu Reisanovci kraj Drvara. Riječ je o kamenom artefaktu, jednoj vrsti primitivnoga oruđa, izrađevini ljudskih ruku. Analiza je pokazala kako se radi o predmetu koji pripada razdoblju mousteriena, dakle srednjem paleolitiku, odnosno vremenu oko pedesetak tisuća godina prije. Prve značajnije podatke s ovog lokaliteta dala su istraživanja M. Maleza godine 1972., a dopunila su ih manja sondažna istraživanja godine 1987., za vrijeme kojih su pronađeni kameni predmeti što pripadaju mlađem paleolitiku, kao i kosti izrazito ledenodobnih životinja, posebice alpskog svizca. Vrijedno je spomenuti i nalaz ljudske kosti u (relativno) nedalekim Cerovačkim pećinama kod Gračaca, Grahovu zapadno, koja pripada mlađepaleolitičkom lovcu iz skupine homo sapiens fossilis, a datira se u würm 3-stadijal, odnosno u vrijeme oko 15-25 tisuća godina prije. Pretpostavka je da pripada lovcu na pećinske medvjede, koji su u mlađem pleistocenu bili rasprostranjeni, između ostalog, i na području Dinarida.. Naravno, ovdje se mogu spomenuti i nalazi kamenih oruđa iz dviju pećina u Brini, u kanjonu Čikole nedaleko od Drniša, datirani u vrijeme prije oko 18-20 tisuća godina, gdje su pronađene i brojne kosti više vrsta životinja, među kojima pećinskoga medvjeda, pećinske hijene, alpskog svisca, divljega konja, goveda…
Prostorni raspored navedenih nalazišta upućuje na činjenicu da se i područje Grahova u spomenutom vremenu, dakle srednjem i mlađem paleolitiku, nalazilo u okviru prostora u kojem je povremeno obitavao čovjek ili ga, pak, posjećivao na svome putu za krdima divljih životinja ili skupljajući sezonske plodove. Kako je Grahovsko polje bogato izvorima vode, osnovnog uvjeta za dulje zadržavanje na određenome mjestu, a hrane za životinje je bilo u izobilju, držim da nije presmjelo ustvrditi da je čovjek doista već zarana i krstario ovim prostorom, što će neka buduća istraživanja, vjerujem, i dokazati. U tom smislu prijeko je potrebno sustavno terensko rekognosciranje, koje će zasigurno donijeti spoznaje o eventualnim pećinskim objektima u kojima je čovjek mogao tijekom dugoga razdoblja paleolitika povremeno obitavati, sklanjajući se od noći, nevremena ili leda.
Kako za paleolitik, tako i kad je o mezolitiku riječ, tom razdoblju u razvitku ljudske zajednice koje nastupa potkraj zadnjega ledenog doba, prije otprilike 12-13 tisuća godina i traje do oko 5000 godina prije Krista, kad čovjek postupno prestaje s nomadskim načinom života i nastanjuje se na određenim, za život povoljnim mjestima, možemo ustvrditi isto. Naime, na grahovskom području nije posvjedočeno nijedno nalazište koje bi pripadalo ovom razdoblju. Zapravo, i širi prostor zasad nema tragova koji bi upućivali na vrijeme mezolitika.
Isto se, na žalost, može zaključiti i za sljedeće pretpovijesno razdoblje, za neolitik, vrijeme kad se čovjek i doslovce skrašava na jednom mjestu, birajući povoljne položaje pokraj stalnog izvora vode, gdje gradi nastambe, počinje obrađivati zemlju, pripitomljavati divlje životinje i baviti se stočarstvom, mijesiti zemlju i od nje oblikovati i peći posuđe, te tako postaje keramičarem, što znači otvaranje jednoga novog poglavlja u ljudskoj djelatnosti – obrtništva. A znači li nedostatak mlađekamenodobnih tragova na grahovskom području da ih doista i nema ili se radi samo o neistraženosti, teško je reći. Bit će ipak da je ovo drugo, iako stoji i činjenica da klimatski uvjeti dinarskoga područja nisu baš pogodovali standardima življenja i navikama ljudi mlađega kamenog doba, pa su se radije orijentirali na one prisojne, sunčanije predjele prekodinarskoga dalmatinskog prostora, gdje je u neolitiku život doslovce cvjetao i odakle su muškarci, vješti lovci, često napuštajući dom i ostavljajući brigu o djeci, stoki, kući i okućnici ženama, kretali u lov na divljač i na Dinaru i iza nje. Jer, lov je pretpovijesnom muškarcu bio “u krvi” i nije se jednostavno mogao otarasiti stare navike i strasti, a osim toga trebalo je priskrbiti dodatni obrok obitelji i zajednici. A loviti je mogao više i lakše nego ikada budući da je upravo u ovom pretpovijesnom razdoblju, koje je donijelo toliko novoga u razvitku ljudske zajednice, izumio i luk i strijelu. No, ostavimo budućnosti dvojbe o tome je li čovjek u neolitiku živio na grahovskom prostoru, koja će zasigurno pronaći odgovora mnogim pitanjima.
Potkraj neolitika, oko dvije tisuće godina prije Krista, sa sjeveroistoka dolaze snažna stočarska plemena i preplavljuju široka europska prostranstva, time i prostore jugoistočne Europe. Donose sa sobom metalno oruđe i oružje, najprije bakreno a potom, vrlo brzo, i brončano. U društvenom smislu, nositelji su patrijarhata. Sve zajedno unosi pomutnju u dotadašnji mirni neolitički način življenja. Starosjedioci bivaju integrirani u novopridošlo stanovništvo, primaju njihov način života, kulturu i navike. Oni pak, što su možda pokušali pružiti otpor, zacijelo su bili istrijebljeni. Vjerojatno se zapuštaju dotad obradive površine i pretvaraju u pašnjake, a neolitička naselja zemunica i poluzemunica nestaju.
Među novopridošlima, dobro naoružanima i okićenima sjajnim metalnim nakitom, postupno se ističu oni snažniji i stavljaju se na čelo rodova. Svaki rod zacijelo drži određeno područje za ispašu s pripadajućom akumulacijom vode. A vlasništvo nad određenim prostorom, povrijedi li se upadom pripadnika druge zajednice, donosi neizbježive sukobe, koji su zacijelo bili česti. Stoga, zazirući jedni od drugih, naseljavaju se na određenim povišenim položajima. Biraju za to brežuljke koji imaju već prirodne obrambene uvjete, u prvom redu otežan pristup i smještaj u okolišu koji mu daje mogućnost vizualne kontrole širokoga prostora, odakle se može nesmetano motriti na pokretnu i nepokretnu imovinu i na vrijeme opaziti eventualno približavanje neprijatelja. Takva naselja su tijekom brončanoga, a pogotovu željeznoga doba, nicala i egzistirala na širokom prostoru istočne jadranske obale i duboko u zaleđe, sve od Tršćanskog zaljeva na sjeverozapadu do Albanije i Grčke na jugoistoku. Danas njihove ostatke nazivamo gradinama, a prepoznajemo ih, u prvom redu, po obrušenim ostatcima kamenih bedema i po ulomcima keramičkih posuda.
Potkraj brončanog doba, oko godine 1200. prije Krista završava se proces etnogeneze na području jugoistočne Europe, a narod koji ga naseljava na svjetsku povijesnu pozornicu stupa pod zajedničkim imenom – Iliri. Njihovo ime saznajemo najprije preko Grka, a potom Rimljana. Moguće je ipak da o nazivu za čitav etnos, već su ga dobili po imenu onih s kojima se najprije stupilo u kontakt. No, bilo kako bilo, danas ih raspoznajemo kao takve. Na žalost, nema ni spoznaja o jeziku ili jezicima tih populacija, ali drži se da su to bili prvi indoeuropski dijalekti.
Početkom željeznoga doba, negdje na prijelazu II. u I. tisućljeće prije Krista, dolazi do snažnog razvitka rudarstva, poglavito u Bosni, gdje uz rudarske, niču i veliki topionički i prerađivački centri, odakle se proizvodi trgovačkim putevima šire diljem širokoga prostora. Budući samo pojedina plemena na svom teritoriju posjeduju rudarske centre to dovodi do njihove ekonomske moći, ali i moći pojedinaca, što utječe na stvaranje rodovske aristokracije. Naravno, jačanje stvara težnju za širenjem moći i želju za dominacijom, koja kod slabijih neizbježivo rađa obrambeni mehanizam, što se očituje u sklapanju saveza, pa se manje skupine ili manja plemena udružuju u velike plemenske zajednice. Taj proces zbližava velika ilirska plemena u jedan etnos, iako se o njemu ne može govoriti kao o političkoj cjelini.
Tko je prebivao na prostoru Grahovskog polja, teško je sa sigurnošću reći, ali najvjerojatnije je da su to bili Delmati, jedno od najvećih i najznačajnijih ilirskih plemena. Poznato je, naime, kako se njihova postojbina, prije nego su se potkraj III. stoljeća prije Krista počeli širiti prema morskoj obali, nalazila u unutrašnjosti današnje srednje Dalmacije i na području zapadne Bosne, što poslije potvrđuje i Strabon, koji govori o primorskom i kopnenom dijelu njihova prostora s masivom Dinare u središtu. Njihov teritorij je, nedvojbeno, zahvaćao velika izadinarska zapadnobosanska polja, kao Glamočko i Duvanjsko, te zacijelo Livanjsko koje pojedini autori nerado vežu uz Delmate, a Duje Rendić Miočević kaže, pozivajući se na Strabona, kako nema nimalo sumnje da je upravo ono klasično starosjedilačko tlo Delmata, dok za četvrto veliko zapadnobosansko polje, Grahovsko polje, kaže da još uvijek nema dokaza je li i ono pripadalo ovom velikom ilirskom stočarskom i ratničkom plemenu, tj. je li i ono bilo uključeno u jedinstveno delmatsko područje. Najvjerojatnije jest, što će budući nalazi zacijelo potvrditi.
Iznad samoga Grahova, sa sjeveroistočne mu strane, diže se brdo koje se naziva Gradina (još i Arežin brijeg), koje dominira okolicom i s kojeg je moguć nadzor prilaza Grahovu sa svih strana, kao i nadzor gotovo čitavoga Grahovskog polja. Uokolo brijega, pri vrhu, naziru se obrušeni ostatci bedema, danas prekriveni slojem humusa. Bedemi su bili u svom opsegu eliptičnog tlocrta, na što je utjecalo obličje samog terena, a zatvarali su unutrašnjost utvrđenja dimenzija 153 x 60 metara, s ulazom na sjeverozapadnoj strani. Mala pokusna istraživanja, provedena vjerojatno neposredno nakon godine 1892. (naime, te godine grahovski namjesnik Dominik Kovačević dostavlja keramički materijal i podatke o njemu Zemaljskom muzeju), iznijela su na vidjelo keramički materijal, među kojim se nalazilo kako pretpovijesnih ulomaka tako i ulomaka rimskih keramičkih posuda, te rimskih cigla s tragovima žbuke, što govori da je ovaj istaknuti gradinski punkt bio naseljen kako u pretpovijesno doba tako i tijekom rimskog doba, a sudeći prema rezultatima manjih istraživanja, provedenih godine 1952. u sklopu pripremnih radova za podizanje monumentalnog spomenika na Gradini, kad se naišlo na ostatke jakoga, metar debeloga zida tipičnoga za srednjovjekovni način gradnje, ovaj položaj je bio korišten, zacijelo kao obrambeni sustav, i u srednjem vijeku. Dakle, Gradina u Grahovu, kao naseljeno mjesto, ali i kao važniji obrambeni položaj koji je štitio očito važnu komunikaciju kroz polje, što je prolazila iz smjera Livna prema Drvaru, odnosno rijeci Uni i obrnuto, imala je kontinuitet naseljenosti od daleke pretpovijesti (vjerojatno već od konca neolitika, oko 2000 god. prije Krista) do kasnoga srednjeg vijeka, a uzmemo li u obzir naselje Grahovo, i do danas.
Radimsky, opisujući arheološke tragove u grahovskom okružju, navodi još nekoliko lokaliteta vrijednih za sastavljanje mozaika prošlosti ovoga područja. Tako, jedan drugi gradinski položaj, također s eliptičnim tlocrtom bedema, ubicira sjeverozapadno od Grahova, a istočno od sela Peći, gdje je pokusno iskopavanje donijelo velik broj ulomaka keramičkih posuda s ukrasima izvedenim tehnikom urezivanja. Zanimljivost predstavlja nalaz male kvadratne posudice smeđe boje, što se prema vrhu sužava, ali i mnoštvo pečenih zemljanih grumenova. Njihov nalaz upućuje na dvije mogućnosti: ili su preostatci materijala od kojeg se mijesila i oblikovala keramička roba, što bi ukazivalo na postojanje keramičarske radionice na ovome mjestu, odakle se produkcija mogla distribuirati po okolnim naseljenim lokalitetima, ili su grumenovi ostatci kućnoga lijepa, dakle materijal preostao od kuća građenih od prepletenoga pruća obljepljivana blatom, pečenog na jakoj vatri s unutarnje strane objekata.
Sljedeći gradinski lokalitet, što ga isti autor navodi, nalazi se istočno od izvora Begovac i zapadno od puta što vodi od Kesića prema Maleševcima, a budući da nije istraživan, o njemu drugih podataka nema. Još jednu pretpovijesnu gradinu ubicira na brijegu Kurozeb, u predjelu Hrsovca, na oko 3,5 kilometra u smjeru zapad-jugozapad od Grahova, odakle potječe brončana sjekira – kelt. Navodi i ostatke dviju gradina nedaleko od Grkovaca, na sjeverozapadnom kraju Ševarova blata (jugoistočno od Grahova). Na prvoj, onoj na brijegu Babingrad podno Šatora, nije se vršilo istraživanje, a na Gradini, što se nalazi bliže Grkovcima, vršena su manja pokusna istraživanja, čiji je rezultat veliki broj keramičkih ulomaka, među kojima i onih s različito izvedenim ručicama, polukružno ili pravokutno oblikovanim, te ukrašenim urezima ili ubadanjem prstiju.
Na istoj gradini pronađen je i tkalački uteg te ulomci posuda izrađeni na lončarskom kolu, kao i komadi opeke s tragovima žbuke, bez dvojbe pripadajućih rimskom vremenu, što zajedno s navedenim nalazima navodi na zaključak da je Gradina kod Grkovaca bila naseljena tijekom pretpovijesti i antike. Nedaleko od nje, godine 1892. čobani su pronašli brončanu sjekiru, tankih stijenka i polumjesečastih istaka po sredini.
Radimsky locira i jednu gradinu jugoistočno od Zavođana, u predjelu Tiškovca pokraj potoka Butišnice, na omanjem brežuljku s ostatcima bedema okrugloga tlocrta. Unutrašnjost gradine sadržavala je velike količine keramičkoga materijala od posuda različitih oblika i veličina, a zanimljivost predstavlja ulomak potpuno ravnoga tanjura s rubom ukrašenim ubodima te jedna X-ručka u profilu polukružno oblikovana. Također, ovdje se nalazilo i rimskih zidova, ulomaka tubula (opeka za grijanje prostorija) i krovnoga crijepa, što svjedoči o, također, rimskom horizontu ovoga lokaliteta.
Radimsky, navodeći i opisujući gradinske lokalitete i pretpovijesni materijal, nigdje izričito ne navodi njihovu dataciju. No, čini se po materijalu, kako pretpovijesnom keramičkom tako i metalnom, da bi se egzistiranje utvrđenih naselja moglo smjestiti negdje u kasno brončano, odnosno sami početak željeznoga doba, između XIII. i X. st. pr. Krista, s tim da je nedovoljno elemenata za određivanje njihova početka ili kraja. Rimski elementi ukazuju na život u njima i u rimsko vrijeme, međutim je li u pitanju klasična ili kasna antika, ne možemo decidirano ustvrditi. Vjerojatno se ipak radi o kasnoj antici, kad pojedine gradine ponovno, nakon višestoljetne zapuštenosti, oživljuju, kako je to slučaj i na susjednom, prekodinarskom, dalmatinskom prostoru.
Svakako, zanimljivo je opažanje ovoga autora i o arheološkim tragovima pokraj izvora Begovac gdje se, kako kaže, “na površini od više tisuća kvadratnih metara pojavljuju temeljni zidovi zgrada, a između njih ulomci rimskih cigla i grijaćih cijevi (…) i fragmenti rimskih keramičkih posuda.” Jedna posuda se dala i spojiti. “Bez dvojbe se može smatrati da se kraj izvora Begovac nalazilo veće naselje”, zaključuje Radimsky.
Naseljenost Grahova u rimsko doba posvjedočuje i K. Patsch, opisujući ulomke nekoliko rimskih spomenika pronađenih na srednjovjekovnom groblju što se nalazilo uz cestu na samom izlazu iz Grahova u smjeru Livna, zvanom “Mramorsko groblje”, a koji nisu ovdje (barem ne svi) bili in situ, već je dio zacijelo donesen s drugoga mjesta, budući da među njima nalazimo “votivne i bogoštovne spomenike”.. Preneseni su ovdje radi sekundarne upotrebe, kao običan građevni materijal, što svjedoči nalaz žbuke na svakom od njih. Odakle su dopremljeni i gdje su kao spomenici bili, ne zna se, no zasigurno su se nalazili negdje u blizini.
Patsch podvlači važnost pojedinih fragmenata spomenika, koji ljepotom i umjetničkim dosezima svoje izradbe govore kako je Grahovo u rimskom dobu bilo naselje što je među stanovništvom imalo i tako značajnih, pa vjerojatno i bogatih obitelji, koje su mogle sebi dopustiti narudžbu takvih spomenika. Naravno da vrijednost spomenika govori i o majstorima klesarima koji su se, sudeći po rezultatima svoga rada, mogli mjeriti s vrhunskim klesarima većih rimskih gradova.
Život antičkoga Grahova procvao je na ilirskoj podlozi, što je vidljivo i iz gore navedenog broja pretpovijesnih gradinskih naselja, ali što pokazuje i među spomenicima posebno važna ara, žrtvenik posvećen ilirskom božanstvu pastira, šuma i pašnjaka – Silvanu, što su ga Rimljani pridružili u Panteonu svojim bogovima. Ovaj grahovski ima i pridjevak Messor, znači žetelac, bog “župnog zemljišta, koje je nekoć bilo šuma (villa)”.
Ostali spomenici što ih Patsch navodi i opisuje idu u red nadgrobnih spomenika, a jedan od njih, ulomak kapitela ukrašen listovima akantusa i stiliziranim ljiljanima, vjerojatno je pripadao nekoj luksuznoj privatnoj ili, možda, javnoj zgradi.
Naravno da nam, kad je riječ o vremenu rimske vladavine na ovim prostorima, važne podatke pružaju i nalazi novca. Stoga vrijedno je spomenuti “desetak rimskih i jedan bizantijski” što se nalaze u numizmatičkoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, a koji su u Muzej dospjeli još koncem 19. i početkom 20. stoljeća. Većinom su nađeni na Arežinu brijegu, a pojedini i u Donjim Peuljama i na Gradini iznad Peći. I oni govore o položaju Grahova na važnim komunikacijskim smjerovima u prvim stoljećima nakon Krista.
O srednjovjekovnom horizontu Grahova, dakle o Grahovu u starohrvatsko doba, možemo govoriti tek koristeći šturu literaturu, iz koje se eventualno mogu nazrijeti i iščitati tragovi toga vremena. Riječ je o već citiranom navodu I. Čremošnik koja spominje značajne tragove srednjega vijeka u nalazu zida unutar pretpovijesnih bedema grahovske Gradine, iako ni jednom riječju ne datira taj nalaz. Teško je stoga zaključiti kojoj fazi srednjega vijeka pripadaju navedeni ostatci. No, zacijelo su bili dio većega utvrđenja koje je dominiralo nad Grahovskim poljem i komunikacijama duž njega.
Čremošnik spominje još jedan srednjovjekovni lokalitet u grahovskoj okolici, točnije lokalitet Gradac na omanjem brežuljku pokraj starog puta Grahovo-Knin. Zidovi utvrđenja, široki 1,80 metara, sačuvani su i do dva metra u visinu, a “po njegovom izgledu utvrđenje je moglo nastati do XIV vijeka”. Izdužena je to građevina 26 metara duga, s pregradom po sredini, s okruglom kulom na sjeveru i sa zaštitnim zidom na južnoj strani, gdje se nalazi i ulaz. Ispod brijega je lokalitet Crkvina s ostatcima male crkvice s polukružnom apsidom. Po dimenzijama sudeći (11×6 m, sa zidovima od 1 m), možda bi se moglo raditi o romaničkom sakralnom zdanju XII. XIII. stoljeća!?
Drugi autor koji govori o grahovskom srednjovjekovlju, navodeći lokalitete s grobovima, učitelj je Sava M. Babić. U svom radu, ovdje citiranom, najviše prostora daje “Mramorskom groblju” što se eliptično stere duž obje strane ceste Grahovo-Livno, odmah po izlazu iz Grahova, za koje navodi da posjeduje više od tisuću grobova, s nadgrobnicama oblika pačetvorine ili, pak, kvadrata. Natpisa na kamenovima nije bilo, a samo pojedini su bili ukrašeni. Jedan je, kako kaže učitelj Babić, a što su mu pričali njegovi suvremenici, imao “ozgo mjesec, a ozdo ispod njega sunce”. Grobovi su povremeno otvarani i pretraživani, a grobne ploče uništavane, što se dogodilo i s pločom ukrašenom navedenim simbolima. Pravoslavno stanovništvo je potkraj XIX. stoljeća (“u najnovije vrijeme”) počelo pokapati svoje mrtve na ovom groblju “te se je kroz to mnogo nadgrobno kamenje iskvarilo, a mnogo se je i za građevinu upotrijebilo”.
Ovo veliko groblje što ga učitelj Babić 1892. opisuje, do danas je po svojim vanjskim obilježjima uništeno. Sudeći prema broju grobova (više od tisuću!) svjedoči o naselju većih razmjera koje je, po opisu grobnih ploča, vrlo vjerojatno pripadalo vremenu poslije XII. stoljeća (tzv. horizont stećaka), vremenu dakle, i prostoru, uklopljenom u hrvatsko srednjovjekovlje, onda kada je npr. Pavao Šubić Bribirski bio ban Hrvatske i gospodar Bosne. O hrvatskoj pripadnosti groblja, k tomu i Grahova, svjedoči i odnos stanovništva poslije doseljenoga prema njemu, koje ga uništava i razvlači, a na istom mjestu instalira vlastito ukopište. Nije, dakle, njihovo i prema njemu se odnose s krajnjim nepoštivanjem.
Učitelj Babić navodi i podatke za groblje koje se nalazi na području sela Peći, na jednom hrptu ispod Uilice planine. Spominje nekih 80 grobova i među njima jedan visoki “mramor”. Danas je to isto groblje sačuvano samo dijelom, budući da se nalazi na debelom sloju pijeska, koji je s ovog mjesta odvožen za asfaltiranja prometnice Grahovo-Knin, kad je dio grobova jednostavno pokupljen građevinskim strojevima. Nekoliko grobova, čiji su obrisi vidljivi na terenu, po svom karakteru mogli bi pripadati kasnom srednjem vijeku, što je moguće potvrditi ili demantirati samo istraživanjem. “Mramor” što ga S. Babić spominje, leži na groblju, a sam po sebi, ne govori ništa određeno o vremenu kojem pripada.
Što je sa starijim tragovima na ovom području, primjerice iz vremena srednjovjekovne hrvatske države, za knezova i kraljeva hrvatske krvi, ne može se ništa određenije reći. Činjenica je da oni, nedvojbeno, postoje, budući da je Grahovo između Livna na jugoistoku, koje je bilo sjedište jedne od srednjovjekovnih hrvatskih županija, i Knina na jugozapadu, toliko značajnoga središta duhovnoga i političkoga života iz najsvjetlijih stoljeća hrvatske države. Oni će se svakako pronaći i pronaći ih treba. Što prije! A u tom smislu je nužno organizirati i provesti sustavna arheološka rekognosciranja i istraživanja. Neki su tragovi vjerojatno i namjerno uništavani od onih koji su u posljednjim vremenima ovdje živjeli, najprije protjerujući hrvatsko stanovništvo, a potom uništavajući i uspomene na njihovo postojanje na ovim prostorima, da bi konačno mogli reći kako nikada tu nisu ni bili. Svjedoci smo tih po Hrvate teških vremena osobito II. svjetskoga rata i komunističkog poraća, ali i nedavnoga, Domovinskog rata. No, vjerujemo, došlo je vrijeme da Hrvat opet živi u svome Grahovu, da čuva uspomene na svoju slavnu, iako često tešku i krvavu prošlost i da iz nje izvuče pouke za budućnost.
Katolička crkva je u hrvatskom narodu u najtežim vremenima imala odlučujuću ulogu, čuvajući vjeru, kulturu, identitet, jezik i spoznaju o pripadnosti određenom, nacionalnom prostoru iz kojeg je hrvatsko biće izniklo i u koje je čvrsto ukorijenjeno. Danas su naše crkve porušene, pa i crkva Sv. Ilije u Obljaju, a grahovski Hrvati nemaju ni svoga župnika. Držim da je odmah potrebno i crkvu obnoviti i župnika dovesti, kako bi se, posebice mlađi, svikli onomu što njihove roditelje i do danas drži u uvjerenju da je ponos, unatoč svemu što su prošli i prolaze, biti Hrvat.
Također je potrebno ustrojiti jedno tijelo, udrugu koja će se baviti njegovanjem i proučavanjem kulture grahovskih Hrvata i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Hoće li to biti ogranak HKD-a “Napredak” ili ogranak Matice hrvatske, posve je svejedno. Samo neka bude. Pa neka grahovski Hrvati i njihovo Grahovo budu na ponos jedno drugomu.


Pročitajte više...
 
Prezime Galiot
Napisao Tomislav, April 24th, 2009   

Galiot

Tekst dostavio prof Slavko Galiot:

Listajući Enciklopediju hrvatskih prezimena iznenadio sam se kada sam pročitao podatke uz prezime Galiot, nisam mogao vjerovati da je netko stavio neprovjerene i netočne podatke u ovako opsežnom djelu. Naime, tamo stoji da su se osobe s ovim prezimenom naselili u RH od Podrinja, točnije iz Uništa kod Višegrada, što nema veze sa zdravim razumom. Nazvao sam Uredništvo i tamo mi je izvjesna gospođa Kristina objasnila kako su oni slali dopise nekima s prezimenom Galiot, ali im nitko nije odgovorio. Ovo je prilika da netko ipak nešto kaže, pa ću se potruditi iznijeti povijest nastanka ovog prezimena.

 

         Tu (u Enciklopediji hrvatskih prezimena) je istina samo to što se tamo spominje toponim Uništa (prolaz kroz udolinu ili klanac  u planinskom masivu „unišao, ušao…”), dok se selo, odkud su Galioti podrijetlom, nalazi na drugoj strani Bosne i Hercegovine, u srcu planine Dinare i upravo kroz ovu unišku prodolinu bio je karavanski put, kojim se ulazilo iz grahovske u vrličku dolinu;  odnosno tu bi putnik namjernik „unišao“ iz osmanskog u mletačko područje, kasnije austrougarsko carstvo, jugoslavensko i danas u hrvatski državni teritorij (nekad je bio u funkciji granični prijelaz „Raštela Uništa“, dok je danas bez graničnog nadzora, iz razloga nepostojanja puta iz Uništa prema Bosni. Jedini put iz sela vodi preko RH, odnosno susjednog dalmatinskog sela Kijeva).

 

         Uništa u Dinari su bila ispasište (staje) u ljetnim mjesecima, na koje su gonili blago seljani Mahovica kraj Vrlike, a kada su Turci zabranili transhumanski način, osim za one koji su stalno živjeli na njihovom teritoriju (oko 1770. god.) mahovički starci su doskočili Turcima, po jednog sina su ostavili na Uništima cijele godine, tako bi na sljedeće ljeto izgnali svoje blago kod sina – i tako dugi niz godina, a sin bi se oženio, dobio djecu te se skućio u Uništima. Dinarska Uništa su naselili iz Mahovica: Galioti, Grizelji, Samardžije, Samardžići, Škorići, svi katolici, te Maljkovići i Petkovići, pravoslavni. Dosta kasnije (oko 1800.) u južni dio uniške dolinu, u Donje selo, naseljavaju Kovačevići iz Podosoja kraj Vrlike i Utrženi iz Kosora.

 

         Prezime Galiot nastalo je iz naziva zanimanja: galiot, galijat, galeot = mornar, pomorac, tako je u mnogim matičnim knjigama po dalmatinskim gradovima, i zaleđu, zapisano uz ime neke osobe koja se ženi ili je umrla npr. Ivan Skorup, zanimanje – galiot, Ante Brajković, zanimanje – galiot…

 

Vremenom je  od malog galiot, postalo veliko Galiot, odnosno odbačena su starija prezimena i umjesto njih je ustaljeno novo GALIOT,  i kako se krajina oslobađala od Turaka, a granica odmicala na dinarske visove, tako su primorci GALIOTI, sudionici ratnih zbivanja dobili zemlju najprije u Dalmatinskoj zagori (Ogorje, Milešina, ispod Svilaja), a poslije 1718. s druge (sjeverne strane) na Mahovicama i uniškoj dolini. Galioti su bili Jurišići iz Prološca, Medvidovići, Brajkovići, Šimunovići, Šimovići, Penave, Skorupi, Podrug, Škoro i čitav niz po primorju i zaleđu, nitko nije za trajno zadržao prezime Galiot, samo je Jurišić iz Podstrane svoju bravarsku radionu nazvao po nekadašnjem prezimenu, kojeg su nosili do II. svjetskog rata, kada su se vratili starom prezimenu Jurišić, isto je sa Jurčićima u Brelima.

 

         U priobalju i na otocima za vragolasta momka kažu „vidi galiota“ odnosno vidi berekina, ali isto tako znamo da su na brzim brodicama ti isti mornari – galioti sačekivali najprije turske, a po nastanku mira i druge trgovačke brodove i pljačkali ih, pa se isto tako za nekog „lupeža“ (ili  susjed-susjedu) u svađi punih usta zna reći: „Ajde galiote jedan“.

 

         Prezime Galiot se javlja u Dalmatinskoj zagori u XVII. i XVIII. Stoljeću. Tako se u Slimenu, Kučićim, Brelima spominju nositelji tog prezimena krajem XVII. stoljeća, a u isto vrijeme i u Sratoku, Visokoj i još nekim selima kaštelansko-trogirskog zaleđa. Poslije 1699., odnosno 1701., nakon uređenja granice iz(a) Velikog rata, osobe s tim prezimenom javljaju se oko Skradina, te Ogorja i Milešine – selima ispod Svilaje. Poslije Malog rata, iza 1721., godine Galioti se javljaju u Gali kraj Sinja, te u Mahovicama kraj Vrlike. Danas u Gali potomci prvih Galiota nose malo „ULJEPŠANO“ prezime Galiotović, a Galioti iz Mahovica do početka XX. stoljeća iselili su u Uništa, odnono zadnji Galiot je umro bez potomstva i svo imanje naslijedio je neki Blažević koji ga je uzdržao do smrti. Tako danas na Mahovicama postoje toponimi Galiotova ulica, Galiotovo bunari, Galiotove podvornice i Galiotovi doci.  Kod fra Šilobadovića stoji zapisano da su: arambaše Ivan Galiot i Grgo Bušelić sa svojim momcima (Mlečani su kao odgovor na turske upade od domorodaca ustrojili vojnu formaciju po imenu „Junaci“) otišli do Mostarskog blata i od tamo doveli sto goveda. Taj Ivan Galiot,  bio je podrijetlom iz Ingrana, a poginuo je, u borbi s Turcima, pod Kozicom. Neki drugi Ivan Galiot se spominje u Metkoviću, početkom XVIII. stoljeća, jer mu je, kao i Mati Galiotu, dodijeljena neka zemlja. U isto vrijeme djelovao je i veliki neimar fra Ante Galiot Šibenčanin (Galiotović), koji je obnovio crkvu u Skradinu i u Kninu 1701. godine.

 

         Svi Galioti koji danas žive u Hrvatskoj i drugim državama vuku  podrijetlo od uniških Galiota iz Dinare, samo su im matičari (po)kvarili,tj. krivo pisali prezimena, po sluhu i pismenosti, tako da se neki danas pišu npr. Galijat, Galijot, a Galioti u Danilu kraj Šibenika (naselili su dvadesetih godina prošlog stoljeća iz Uništa, od Kukića su plemena) imaju dvojako prezime, jedan brat je ostavio staro prezime, dok je drugi svoje uljepšao dodatkom –vić (Galiotović).

 

         Neki Galioti su promijenili prezime u: Brajković, poznati liječnik u Sarajevu prije ovog zadnjeg (Domovinskog) rata, Bošković u Mostaru – poradi napredovanja u vojnoj karijeri (JNA), a razlog mu je bilo sudjelovanje rođaka u Vojnici dr. Ante Pavelića.

 

         Zanimljivo je da je jedan Galiot u I. svjetskom ratu otišao (odveo ga jedan srpski vojnik k svojima) u Negotin, a njegovi potomci su ipak ostali katolici i danas nose prezime Galiot.

 

         Iza II. svjetskog rata najviše je Galiota iselilo u: Hrtkovce, Viroviticu, Banja Luku, Zagreb i u neka dalmatinska mjesta, a mnogi su se 1945.povukli  u prekomorske zemlje, dok je bilo i onih koji su početkom šezdesetih godina XX. stoljeća, bježeći od Titinog režima, emigrirali u zapadnoeuropske države.

 

         Znamenitih Uništana ima puno više od onih koje ste naveli u Enciklopediji hrvatskih prezimena, kao npr.: Ivan Bikan Galiot, hajduk – odveden u Vidin gdje je u tamnici i umro; fra Antun Galiot Šibenčanin, graditelj; Marijan Galiot, ajdučki arambaša – četovao sa Kalabom i Mijatom Tomićem; Milan Galiot, seoski glavar od 1892. do 1918.; Mijo Galiot, hrvatski uznik, osuđen od Titina režima na smrt – presuda mu je poslije preinačena u 20-ogodišnju zatvorsku robiju; Marko Galiot, odlikovan visokim junačkim  odličjem Poglavnika NDH dr. Ante Pavelića; Jozo Lepurov Galiot, istaknuti hrvatski emigrant u Torontu – Canada; Mijo Galiot, sudac Općinskog suda u Splitu; Jadranka Galiot Kovačić, ravnateljica Etnografskog muzeja u Vinkovcima; Slavko Galiot, dr. arheoloških znanosti – sudionik Domovinskog rata i časnik HV; dr. Boško Galiot, bojnik HV; Frane Galiot, pekar i predsjednik Udruženja pekara grada Zagreba do smrti; Milenko Galiot, dipl. oecc.; Marinko Galiot, dipl. ing.;  Ivan Galiot. dr. stom.; Marko Galiot, rukometaš; Vesna Galiot Gala, pjevačica; Kris (Boris) Galiot, pjevač („Rodila me majka Hrvatica“); Zlatko Galiot, rukometni sudac; Ivanica Cicvarić Galiot, pjesnikinja; dr. Pavica Galiot; Josip Franin Galiot, dipl. ing. – pekar; Jelica Galiot Vuković, farmaceut; Jure Galiot, dipl. oecc; Iva Galiotović (Galeria Galiotović u Sinju), Josip Galiot, diplar…

 

         Da su urednici Enciklopedije hrvatskih prezimena, tražili podatke o Galiotima, dovoljno bi im bilo utipkati naziv Uništa na Google-u, nakon čega bi im se pokazalo ime sela Uništa u Dinari i teškoće današnjih stanovnika, zbog teškoća u komunikaciji s vlastitom državom. Naime iz sela Uništa postoji samo jedan put i on vodi kroz granični prijelaz Raštela-Kvartir, dalje kroz Kijevo, gdje  se putovi odvajaju za Vrliku i desno za Knin i samo tako (i tuda) se može ići za županijsko središte Livno ili pak drugim pravcem: Vrlika – Sinj – Trilj, Kamnesko – Livno, udaljeno 130 km i na drugu stranu preko Knina-Strmice za općinsko središte Grahovo, udaljeno 72 km. Selo crkveno pripada Župi sv. Mihovila u Kijevu (Biskupija Šibenska). Tamo negdje 1852/3. godine Uništa su  pripadala vrličkoj Župi, poradi toga što su stanovnici podrijetlom od Vrlike (udaljene 16 km), ali je te godine učinjena zamjena: Kijevu su pripala Uništa, a Vrlici crkva Sv. Spasa na Vrilu Cetine.

 

         Kad utipkam(o) ime Uništa (Google Earth), onda se prikažu samo podatci Uništa u Dinari, a istoimenog sela kod Višegrada nema, ili je zaselak nekog većeg naselja, pa se stvarno čudim od kuda autorima Enciklopedije ovi podatci o Galiotima kraj Višegrada.

 

         Kao što je izneseno Galioti, a ni drugi Uništani nemaju nikakve veze s Podrinjem, a ni(ti) begom Sierčićem iz Foče, ma što nekakvi navrnuti učenjaci  lupetali, jedan od njih (iz Australije) i sam vuče podrijetlo od Galiota, baba Kaja (Desničina kći) je mama njegova tate Duje, a isto tako i djeda Đuđe mama je kći Ivana Galiota zvanog Pengilo.

 

         Sve što se radi naprečac ne može biti temeljito, a to je onda medvjeđa usluga hrvatskoj povijesti, jer je napisanu laž jako teško ispraviti, pa ozbiljan povjesničar ima teških muka da ukaže na te enciklopedističke gluposti.

 

        

 

Slavko Galiot, profesor


Pročitajte više...
 
O crkvi u Uništima
Napisao Tomislav, April 17th, 2009   

 

Slika prikazuje mjesto na kojem je bila crkva Sv. Josipa i njezine ostatke nakon četničkog pohoda.

 


Katolička crkva u Unišima građena je krajem XIX. stoljeća, gradio ju je fra Mijo Kotaraš (rođen kao pravoslavni, u Topolju na izvoru Krke), prvi put je devastirana tijekom Drugog rata, a u ovom zadnjem, Domovinskom ratu, četničke horde razorile su je tako da se ni temelj ne poznaje. Na stranicama nekog ekstremističkog foruma iz Banja Luke, izvjesni Lenjin piše kako u selu nema crkve do pravoslavne, što je notorna laž, jer on dobro zna kada je i od koga minirana katolička crkva Sv. Josipa, iznad kuća u Gornjem selu, u zimu 1993. godine. Za gradnju nove crkve zaslužan je upravo Lenjin i njegovi sljedbenici, da nisu srušili staru, ne bi bilo potrebe za gradnjom nove, i čija gradnja na novoj lokaciji je uvjetovana najprije strukturom stanovništva, ne mogu se starci penjati uz stranu da se Bogu mole, zato su tražili da to bude u selu. Predložili su da je najpogodnija lokacija kod Matine pojate, između puta i ogradnog zida doma kulture (istog su četnici iz cetinski sela devastirali početkom rata 1991. godine, kada su naoružani upali u selo, a Lenjin se je malo kasnije uselio u njega, ko paša u neki han), na zemljištu u vlasništvu: dijelom Mate Galiota (Milančevom), a dijelom Josipa Momira Galiota, koji nije pravio nikakve smetnje oko smještaja crkve, ne vidim onda razlog za brigu nekog TAMO DALEKO.


Pravoslavna crkva „iza polja“ nije devastirana, ni zapaljena u ratu, ni neposredno iza rata, već nekoliko godina kasnije, a uzrok je bio požar kojeg je zapalio Bože Barišić Prnjar iz Podgradine, od tamo se požar proširio do Šale i Manite drage, kojom prilikom je učinjena velika šumska šteta, a tom prilikom su izgorjeli mnogi plasti sijena u uniškom polju, i crkva „iza polja“, koju kako vidite nisu zapalile „ustaše“, već je vatru potpalio pravoslavni iz Podgradine. Zvono sa crkve „iza polja“ stajalo je potom na preslici nekoliko godina, ali je palo zajedno s njom prošlo ljeto i sada se nalazi kod Marka Stevičina, jednog od četvoro pravoslavnih koji su ostali živjeti u selu. Toliko o vašoj istini i poštenju.


Nisu hrvatske snage palile vjerske objekte, već su ih zaštitili, to svjedoči činjenica da nijedna pravoslavna crkva u vrličkoj i kninskoj krajini nije niti oskrnavljena, dok su katoličke od strane četnička uglavnom srušene, kako bi se tako zatomio svaki trag katoličanstvu na ovim prostorima, te poslije pisala lažljiva istorija ‘o vekovnoj srpskoj zemlji’.


U selu postoje organi mjesne vlasti koja radi po svim zakonima BiH, a članovi Vijeća MZ su mudri ljudi, neće dozvoliti skrnavljenje kulturnih objekata, dapače oni čuvaju kulturno naslijeđe. Tako su dijelom obnovili dom kulture, groblje (zajedničko), seoski bunar Pumpu, uređuju seoske putove, a za ovu godinu planiraju nastaviti sa obnovom doma kulture, te sanacije Gusterne i Špije, zapuštenih seoskih bunara još iz turskih zemana.


Iz ovoga je svakom pametnom razvidno da je TAMO NEKI dižu buku bez potrebe, češu se i tamo gdje ih ne svrbi, mi iz sela Uništa u kojem je Hrvata 1991. godine bilo više od 140, ali zbog poznatih problema oko bolničkog liječenja u Kninu i Vrlici, te zaposlenja u splitskom bazenu bili su prijavljeni u mjestu rada (svatko tko je radio u Solinu, Splitu, Vrlici, Kninu… morao je biti prijavljen u mjestu rada, drugačije ne bi dobili posao, iako su im žene i djeca stanovali u Uništima), i nisu se početkom rata prijavili da žive u selu, kao neki od pravoslavnih, koji su isto bili odjavljeni, ali su se 1991. godine prijavili da žive u Uništima (Bos Grahovo), kao Tasle, Rade, Trule, Dule, itd., a zabrinuti inicijatori saborovanja besramno petljaju. Početkom rata u gornjem selu je bilo sedam pravoslavnih obitelji, i u donjem isto toliko, a katoličkih oko 23, i to su pokazatelji odnosa. Tako je 1856. zabilježeno da je u selu bilo 17 katoličkih i 9 pravoslavnih kuća, iz čega se može vidjeti da se omjer obitelji u selu nije mijenjao do ovog rata, a tom su uzrok pak bilo odlazak pobunjenika u druge krajeve u Oluji 95..


Puno buke oko ničega, ovo je malo selo u kojem živi još nekoliko starčadi, a kad oni odu ostaće prazna ova mala kotlina, ma što TAMO DALEKO neki mislili i pisali.


Pročitajte više...
 
Narodna nošnja – Obljaj
Napisao Tomislav, April 14th, 2009   

Ovdje prikazujem pregaču u originalu, kakva se nosila u Obljaju kao sastavni dio narodne nošnje. Boje na prednjoj strani su izgubile pigment, ali sam zato poslikao i stražnju stranu, gdje se još uvijek ističe sva njihova živost. Pregača je pripadala mojoj baki, Mariji Sarić (1900 – 1978)

 


Pročitajte više...
 
Sretan Uskrs – blagdan Nade
Napisao Tomislav, April 10th, 2009   



Dragi prijatelji!

Kako doživjeti nadu danas? Iskustvo vremena u kojem živimo uči nas kako je nada kao riječ izumrla ili je barem u procesu izumiranja. Ljudi je spominju rijetko ili je spominju s ironijom. Vjera, nada i ljubav, kao vrijednosti ulivene u svakog čovjeka (bio on vjernik ili nevjernik!), postale su ono što do sada nikada nisu bile – porok! (Tako još koncem 19. stoljeća piše F. Nietzsche). U tom kontekstu, jako je teško govoriti o nadi, a ne ispasti ekstravagantan ili avanturističan.

Čak i sam uskrsni događaj prevelik je izazov za razum. Ipak, pogledamo li samo malo preko granica ljudskog iskustva i razmislimo o onome što se dogodilo u vazmeno jutro, vidjet ćemo (očima vjere) da u blagdanu Uskrsa nalazimo opravdanje Nade koja je u nama, ali i izvor novih vrijednosti i drugačijeg poimanja života.

Kakve veze sa čovjekom današnjice može imati jedan događaj od prije 2000 godina? Vjernik živi kao plod eksplozije radosti uskrsnog jutra. Čovjek koji se rađa u radosti, živi u ljubavi svojih bližnjih i umire u uskrsnoj nadi, ispunjen je i sretan čovjek. Za takvim ljudima čezne današnje umorno čovječanstvo. Kao društveno biće, čovjek sebe ostvaruje kroz odnos sa bližnjima, koji bi nas uvijek trebao iznova kreativno uznemirivati i biti mjerilom naše osobne vrijednosti. Sa ovim mislima želim da se ovog Uskrsa susretnete sa svojim bližnjima, a ne da ostanete osamljeni, “razapeti na križu života!”

Za obiteljski Portal,

Tomislav Sarić


Pročitajte više...
 
USKRS U BOSANSKOM GRAHOVU
Napisao Tomislav, April 9th, 2009   

Župa Sv. Ilije Bosansko Grahovo, župna crkva u Obljaju

 

Veliki tjedan:

 

Veliki četvrtak, 09.04.2009. god. 16 sati misa Večere Gospodnje

 

Veliki petak, 10.04.2009. god. 16 sati obredi Velikog petka

 

Velika subota, 11.04.2009. god. 12 sati posveta jela

 

Uskrs, 12.04.2009. god. 10 sati svečana Uskrsna liturgija 

 

 

Svim župljanima naše župe Sv. Ilije proroka, kao i svima onima koji su na bilo koji način povezani sa našom župom Sretan i blagoslovljen Uskrs uz Božji blagoslov želi

 

 

Župnik don Ivo Martinović


Pročitajte više...
 
Uništa – Slike
Napisao Tomislav, April 1st, 2009   

Evo nekoliko slika sa polaganja kamena temeljca crkve sv. Josipa u Uništima (dostavio g.  Krešimir Sarić). Kliknite na sliku za uvećanje!


  

   


Pročitajte više...
 



Ovo je učinio Tomislav Sarić 2009.

Do sada nas je posjetilo: