|
Veljača je mjesec u znaku blaženog Alojzija Stepinca. Donosimo tekst o našem blaženiku:
Hrvatski mučenik za vjeru i blaženik, punim imenom Alojzije Viktor Stepinac, rodio se 8. svibnja 1898. u Krašiću, mjestu udaljenom oko 50 kilometara od Zagreba. Potječe iz dobrostojeće i ugledne obitelji u kojoj se osobita pozornost posvećivala odgoju djece u katoličkom i hrvatskom domoljubnom duhu. Takav odgoj, u kojemu je dominantnu ulogu odigrala Alojzijeva majka Barbara r. Penić, bio je odmjeren, pravedan ali i zahtjevan i uvelike je utjecao na formiranje Alojzijeve osobnosti kao čvrste i nepokolebljive.
Nakon pučke škole u Krašiću odlazi u licej u Zagreb, a 1915. postaje sjemeništarac, ali ga u nastavku formacije za svećenika omete početak 1. svjetskog rata i premda je zbog svog statusa sjemeništarca mogao izbjeći odlazak u rat, on to odbija učiniti te tako odlazi u ratnu neizvjesnost. Po svršetku rata, još uvijek pod mučnim dojmom ratnih događanja, ne nastavlja školovanje u sjemeništu, nego upisuje Agronomski fakultet, ali se uključuje u organizirani katolički pokret. Ipak, 1924. odgovara na Božji poziv i odluči nastaviti školovanje za svećenika te se tako nađe u Rimu na studiju. Nakon završenog potrebnog studija bude zaređen za svećenika 26. listopada 1930. Malo nakon njegova zaređivanja otpočeo je u Zagrebačkoj nadbiskupiji postupak odabira koadjutora tadašnjem nadbiskupu Antunu Baueru. Vrlo brzo je s crkvene strane izbor pao na Alojzijevo ime, a i jugoslavenski kralj, koji je imao pravo veta na izbor nadbiskupa, nije se zbog relativne anonimnosti Alojzijeve protivio tom izboru. Alojzije je za svoje biskupsko geslo uzeo ‘In Te Domine speravi’, ‘U Tebe se, Gospodine, pouzdah’. Svoja politička stajališta i svjetonazor objašnjavao je riječima: ‘Ni desno ni lijevo, nego jedino slijediti put Kristov’, iako valja naglasiti da je on kao i većina hrvatskog naroda tadašnju jugoslavensku državu smatrao i kolektivnom i individualnom tamnicom.
Raspadom, odnosno vojnim porazom Kraljevine Jugoslavije, otvorila se mogućnost stvaranja Hrvatske države. Alojzije je kao i velika većina hrvatskoga naroda s oduševljenjem dočekao proglašenje Hrvatske države, ali je vrlo brzo zbog brutalnosti ustaškog režima, zbog teškog kršenja nacionalnih i vjerskih prava i progona Srba, Židova i ostalih nepodobnih, postao najžešći kritičar tog režima. U čitavoj Europi nije zabilježen tako hrabar i odlučan nastup u obranu ljudskih prava i dostojanstva svakog čovjeka bez obzira na njegovu rasnu, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Našavši se na pogrešnoj, zloj nacističkoj strani na koju ju je odvukao ustaški režim, Hrvatska država je propala i vlast su prigrabili komunisti, još jedno zlo koje je odlučilo obračunati se na najsvirepiji mogući način sa svim svojim protivnicima. Tako se i Alojzije ubrzo nakon kraja rata našao na putu novim vlastodržcima koji su ga bili spremni osloboditi progona, ako bude dovoljno fleksibilan i pristane na njihov glavni zahtjev, a to je bio – odvajanje Crkve u Hrvata od Rima. Alojzije na to ni pod koju, pa ni cijenu vlastitog života, nije htio pristati, pa je stoga na montiranom sudskom procesu osuđen na ‘kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 godina’. O razlozima zbog kojih je osuđen Alojzije Stepinac posvjedočio je i jedan od tadašnjih komunističkih glavešina Milovan Đilas. On je u razgovoru s hrvatskim kiparom Ivanom Meštrovićem rekao: ‘Mi nemamo ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, ali mi ne možemo podnositi njegovu privrženost rimskom Papi. Mi uklanjamo sve što nam je na putu. Svrha posvećuje sredstva.’ Dio kazne Alojzije je izdržao u zatvoru u Lepoglavi, a 1951. je zbog silnih pritisaka slobodnog dijela međunarodne zajednice, osobito Amerikanaca, a zbog težnje komunističkih vlastodržaca kako bi si popravili ugled u svijetu, pušten u kućni pritvor u rodni Krašić. U Krašiću je živio pod stalnom policijskom pratnjom, ograničavalo mu se kretanje i onemogućavala komunikacija s vanjskim svijetom. Od posljedica sustavnog trovanja u zatvoru ubrzo mu se jako narušilo zdravlje i njegov se život počeo gasiti. Umro je 10. veljače 1960. godine u 14 sati i 15 minuta. Bio je cijenjen, voljen i poštivan za života, ali nakon smrti Crkva u Hrvata nastavlja ga štovati kao mučenika te nakon višegodišnjeg postupka bude proglašen blaženim 8. listopada 1998. godine na Mariji Bistrici. Blaženim ga je proglasio veliki papa Ivan Pavao II. Blaženi Alojzije Stepinac zasigurno je jedna od najvećih osoba u povijesti hrvatskoga naroda. U najtežim i po sam opstanak pogubnim vremenima, on je svojim autoritetom i žrtvom usmjeravao i poticao hrvatski narod. On je na mnogo načina naša vertikala: i politička i moralna i ljudska i vjernička.
Tekst napisao: Ivica Penić
|
